Papa Franjo umro je u 89. godini života, kratko je objavio Vatikan.
Otišao je omiljeni poglavar Katoličke crkve, njegov pontifikat protekao u širenju dobre vjere, pozitivne vibre zadnji put je odaslao svijetom tijekom kratke uskršnje čestitke.
Papa Franjo ostaje upamćen kao strastveni ljubitelj nogometa, često je isticao rodbinske veze s Omarom Sivorijem, jednim od najvećih nogometaša svih vremena.
- Oduvijek sam volio igrati nogomet, pa što ako i nisam baš nešto. U Buenos Airesu su takve poput mene zvali pata dura, doslovce “tvrda noga”. Što zapravo znači imati dvije lijeve noge. Ali igrao sam. Koliko sam samo puta bio vratar; pa i to je dobra uloga, uvježba te da gledaš stvarnost u lice, da se suočavaš s problemima; možda ti i nije sasvim jasno odakle je ta lopta došla, ali svejedno je moraš nastojati uloviti. Kao što je to i u životu, napisao je Papa Franjo u autobiografiji.
- Milijuni dječaka i djevojčica diljem svijeta zamišljaju je kako se lopta. Veliki latinoamerički pisac Eduardo Galeano priča kako je jednoga dana novina upitao protestantsku teologinju Dorothee Sölle: »Kako biste djetetu objasnili što je sreća?« »Ne bih mu objašnjavala«, odgovorila je teologinja. »Dala bih mu loptu da se igra.« Nema boljeg načina da se objasni sreća nego da se nekoga usreći. A igra usrećuje, jer tako se može izraziti vlastitu slobodu, na zabavan se način natjecati, jednostavno se prepustiti amaterstvu… Jer moguće je slijediti san a da ne moraš po svaku cijenu postati šampion. Usrećuje čak i ako imaš dvije lijeve noge, ako si pata dura, naglasio je Papa Franjo.
Ovako je opisao posvećenost nogometu u djetinjstvu:
- Od svih je sportova u tom sportskom društvu lavovski dio otpadao ipak na nogomet, na fútbol. A ja, ako kao nogometaš i košarkaš i nisam bio nešto, kao navijač sam ispunjavao sva očekivanja. Uvijek sam s tatom i s braćom Oscarom i Albertom išao na utakmice San Lorenza na Viejo Gasómetro, na Staru plinospremu, stadion koji je kolijevka svih nas cuervos, gavrana, što je nadimak koji su nam nadjenuli protivnički navijači zbog salezijanskog crnog ruha. Često je išla i mama. Bio je to romantičan, obiteljski nogomet, najružnije riječi koje su se mogle čuti kako odjekuju s tribina bile su “prodana dušo” i “nesrećo jedna”, ništa više od toga. Prije utakmice bismo krenuli pješice na stadion i ponijeli dvije velike staklene posude, koje bismo usput ostavili u piceriji gdje bi tata stao radi narudžbe. U povratku bismo uzeli svoje dvije posude, u međuvremenu napunjene puževima u ljutom umaku, i uz to još vruću pizzu, pečenu na kamenu. Tako, kakav god bio ishod utakmice, mi smo poslije slavili, istaknuo je Papa Franjo u autobiografiji.
Za pokojnog Diega Maradonu jednom je rekao sljedeće:
- Bio je veliki šampion koji je milijunima ljudi donio radost, kako u Argentini, tako i Napulju. Ali bio je i krhak čovjek!
Za kraj treba istaknuti Papinu univerzalnu poruku svima koji su zaboravili što izvorno znači sport:
- Tužno je vidjeti vrlo bogate, ali bezvoljne prvake, gotovo birokrate svog sporta. Činimo sve da spasimo amatersku dimenziju sporta!