Dinamo slavi 115 godina postojanja.
Zvuči veličanstveno. Veliki klub, duga tradicija, kontinuitet.
Problem je što ta priča nije ni jednostavna ni neupitna več pažljivo selektirana.
Jer, ako već govorimo o kontinuitetu, onda moramo govoriti o svemu.
Ne samo o 1911. nego i o 1945. i o 2004.
Prvi rez je dobro poznat: gašenje Građanskog i osnivanje novog kluba u novom političkom sustavu. To nije bio evolucijski prijelaz, nego politička odluka.
Može se argumentirati identitet, kontinuitet, ime grada, navijači, tradicija, ali pravno i organizacijski riječ je o novom početku.
Drugi rez je neugodniji jer je bliži i manje romantičan. Stečaj zaključen zbog nedostatka stečajne mase u pravilu znači kraj pravne osobe. To nije filozofsko pitanje, nego elementarna pravna logika.
Subjekt bez imovine i bez mogućnosti namirenja vjerovnika prestaje postojati. Sve nakon toga je – novi početak.
Upravo tu Dinamova priča postaje problematična. Jer diskontinuitet se ne osporava, već se jednostavno preskače ono što smeta.
U jednom potezu povijest ide od 1911. do danas, kao da su 1945. i 2003. tek fusnote, a ne ključne točke diskontinuiteta.
Zato pravo pitanje nije je li Dinamo "isti klub" kao Građanski. To je legitimna rasprava i ovisi o kriteriju: pravnom, povijesnom ili identitetskom.
Pravo pitanje je zašto se javnosti nudi samo jedna verzija odgovora?
Jer 115 godina lijepo zvuči.
Ali istina je nešto složenija, očito, manje pogodna za rođendanske objave.