HMNK Rijeka objavio je razgovor s Alenom Jukićem koji prenosimo u cijelosti:
Zahvaljujući odličnim ovosezonskim rezultatima HMNK Rijeke u elitnom rangu hrvatskog futsala, taj dinamičan i u svijetu sve popularniji sport u „gradu na Rječini” doživljava veliki uzlet. O futsal momčadi Rijeke govori se diljem Hrvatske i šire, a za utakmice u Dvorani mladosti redovito se traži karta viška. Zasluge za malonogometnu riječku “revoluciju” pripadaju agilnoj Upravi i vrhunskim igračima u rosteru Bijelih, ali i glavnom „dirigentu” igre, treneru Alenu Jukiću. Vjerojatno mnogi od onih koji dolaze na Trsat nisu niti svjesni o kakvoj se legendi hrvatskog futsala radi, jer popularni Juka iza sebe ima izvanrednu igračku, točnije vratarsku karijeru, obilježenu brojnim trofejima i nagradama.
– U svom kvartu zagrebačkom Španskom kao desetogodišnji klinac došao sam na trening velikog nogometa, ali nisu me primili. Godinu kasnije vratio sam se s prijateljem koji je već trenirao. Da mi malo pomogne kod upisa, rekao je treneru da sam golman, jer je vratarska pozicija uvijek bila deficitarna. Trener je rekao „super”, a ja se nisam bunio, sretan što sam uopće primljen. S 14, 15 godina kao gost sam nekoliko turnira branio za Dinamo, iako je moje Špansko u tom trenutku bilo u šestom rangu. Došao sam i do dresa amaterske reprezentacije Hrvatske te kandidature za amatersku reprezentaciju tadašnje Jugoslavije, a sve to s visinom od 167 centimetara. Ipak, kako s takvim fizičkim predispozicijama nisam bio za seniorskog vratara, nakon završetka juniorskog staža okrenuo sam se futsalu.
Gitarist u Gvatemali, dirigent u riječkom futsal “orkestru”
I tako je počela sjajna karijera u kojoj je Jukić ostavio veliki trag u svim klubovima u kojima je branio, a iskazao se i u dresu hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Rusiji i Svjetskom prvenstvu u Gvatemali.
– Igrao sam na brojnim malonogometnim turnirima, a u sezoni 1995./1996. dolazim u tada prvoligaški Promet Orkan. Zanimljivo kako su mi suigrači u Orkanu bili sadašnji izbornik Marinko Mavrović i trener Futsal Dinama te reprezentacije Švedske Matija Đulvat. Iz Prometa sam prešao u Uspinjaču, a kasnije još kraće vrijeme igrao u Sokolima Samobor i Petru Rauchu.
Jukić se u vratarskom malonogometnom svijetu odmah izdvojio brojnim kvalitetama.
– Bio sam jako brz i eksplozivan, a među prvima sam se u to vrijeme na golu postavljao kao sadašnji malonogometni vratari, s čime napadači nisu znali izaći na kraj. Jer, tada su vratari u futsalu dolazili iz velikog nogometa i imali naviku brzog padanja kod udarca, pa su napadači stvorili lagane mehanizme za zabijanje golova. Kada sam umjesto ranog padanja počeo vrata zatvarati tijelom, još onako korpulentan, a istovremeno s odličnim refleksima te dobrim igranjem nogom i kvalitetnim predviđanjem situacija u igri, to je bilo čudo.
Na pitanje „u kojem mu je klubu bilo najljepše”, trener Rijeke odgovara bez razmišljanja.
– Definitivno u Uspinjači. To su bila neka druga, ajmo reći romantična vremena. Nije bilo previše novca, ali vladalo je veliko zajedništvo i odlična atmosfera. Nekada smo se na utakmice vozili osobnim automobilima, a znate koliko je u to doba bez autocesta trebalo putovati od Zagreba do Dubrovnika i natrag. Bilo je to neko sasvim drugo vrijeme. S obzirom da nisu postojali mobiteli, na putovanjima koja su trajala i po deset sati puno smo pričali i znali se doslovno „u dušu”.
Legendarni malonogometni „španer” posebno je ponosan na reprezentativnu karijeru, obilježenu sudjelovanjem na dva velika natjecanja.
– Nastupio sam na Europskom prvenstvu u Rusiji i Svjetskom prvenstvu u Gvatemali, a na oba natjecanja osvojili smo peto mjesto. U Gvatemali smo došli u jednu od dvije četvrtfinalne skupine i u njoj bili treći, s boljom gol razlikom i bodovima nego treća reprezentacija suprotne skupine. Peti smo bili i u Rusiji, ali tamo je sudjelovalo samo osam reprezentacija.
Naravno da su osim pobjeda i utakmica u nezaboravnom sjećanju ostale anegdote i uspomene s drugog kraja svijeta.
– Za prolazak skupine na Svjetskom prvenstvu u Gvatemali trebala nam je pobjeda protiv Kostarike, reprezentacije koja nam objektivno nije mogla parirati. Prije tog susreta kupio sam ogroman šampanjac koji mi je jedva stao u torbu, želeći sa suigračima proslaviti nakon utakmice. Međutim, izabran sam za doping kontrolu i čim je završilo morao sam „u ruke” antidoping komisiji. Samo sam uspio viknuti tadašnjem fizioterapeutu Kuhariću da imam veliki šampanjac u torbi i zamolio ga da ga otvori, tako da je umjesto mene pokupio svu slavu i čestitke.
Još je zanimljivija jedna druga, potpuno „luda” priča s tog prvenstva na južnoameričkom kontinentu.
– U Gvatemali smo ostali dvadesetak dana i imali vremena nešto vidjeti i doživjeti. Već prvu večer izašli smo u jedan bar posvećen legendarnom Elvisu Presleyju. Svirao je neki bend, a ja sam sjeo i počeo mahati rukama kao da sviram gitaru. Prišla mi je konobarica i pitala me sviram li stvarno gitaru, a ja sam, iako to nije bila istina, iz zafrkancije odgovorio potvrdno. Donijela mi je gitaru i bend me pozvao na binu. Počela je pjesma, a kapetan Mićo Martić i još neki igrači tek su tada ušli u bar, no ništa im nije bilo jasno kad su me ugledali kao člana benda na pozornici, ha, ha.
Četverostruki osvajač legendarne “Kutije šibica”
Jukićevu karijeru obilježila je legendarna Kutija šibica, kultni malonogometni turnir kojeg je osvajao čak četiri puta.
– Kutije sam osvajao 1997., 1999., 2006. i 2009. godine. Taj turnir obilježio je moju karijeru, svi su me znali po sudjelovanju na Kutiji, bio sam tada „Juka kutija”. Nekako najdraža mi je ona prva s Megaton Musicom, tek sam bio izašao iz vojske i s nekoliko prijatelja odlučio igrati. Uz mene, bili su tu Beljo, Gracin, Đulvat, Grdović, Gričar, Čuljak, Šekrst, Hadela, Čarapina, Sudy te fizioterapeut i prijatelj Petrović, dok je Pero Šipura bio sponzor koji je vjerovao u nas klince. U finalu smo igrali protiv Mobya Dicka za koji su igrali Silvio Marić i Robert Prosinečki. Prije utakmice smo se zagrijavali u hodniku i kad se pojavio Prosinečki mi klinci smo se, puni poštovanja prema Žutom, maknuli sa strane. Pogledao nas je onako, „ispod oka” i rekao: „Dečki, nemojte me zezati, slobodno se zagrijte”. Ta prva Kutija me doista obilježila, nakon nje su počeli pozivi, neki novac i slava koja mi je kao mladom dečku godila. Uz četiri osvojene Kutije tri puta sam bio treći, a čak 13 godina za redom igrao najmanje četvrtfinale na Štefanje. Nastupio sam na „okruglih” dvadeset izdanja, to je nešto što se ne zaboravlja i ostaje za čitav život.
Odluka o ulasku u trenerske vode došla je kao logičan nastavak karijere, jer „punokrvnom” malonogometašu bilo je teško živjeti bez treninga, utakmica i natjecateljskog adrenalina.
– Baš kao i igračku, i trenersku karijeru počeo sam u Španskom. Govorimo o velikom nogometu, a krenuo sam kao trener vratara te paralelno trenirao jednu od najmlađih kategorija. Mislim da golmani imaju dobre predispozicije za trenersku ulogu jer čitavo vrijeme vide sve ispred sebe, gledaju raspored, kretanja suigrača i pogreške koje čine. Vrlo brzo počeli su pozivi iz futsala koji je ipak bio moj svijet. Preuzeo sam drugoligaša Patriote, a potom prvoligaša Uspinjaču. Na poziv mog prijatelja Matije Đulvata 2017. godine došao sam u Futsal Dinamo i postao pomoćnik seniora te trener juniora. Kasnije sam dvije i pol godine vodio seniorsku momčad, a potom se vratio juniorima.
“Šveđani su dobri igrači futsala, ali im nedostaje više treninga”
Upravo sa spomenutim Đulvatom, Juka je dugi niz godina bio član stručnog stožera švedske futsalske reprezentacije.
– Kada smo stigli 2018. godine švedski futsal bio je u povojima. Razgovarali smo s njima i dali im prijedloge oko play-offa i produženja prvenstva. Nisu Šveđani loši u futsalu, ali premalo treniraju da bi bili konkurentni na najvišoj razini. Švedski futsal se definitivno polako diže. U zadnjim kvalifikacijama pobijedili smo ih (Hrvatska, op.a) na njihovom parketu samo 3:2.
Tijekom sedam godina paralelnog rada u dalekoj Skandinaviji, Jukić je dobro upoznao sunarodnjake Alfreda Nobela, Bjorna Borga i Grete Garbo.
– Šveđani su drukčijeg mentaliteta od našeg. Tamo nema kava, ni pića nakon posla kao u Hrvatskoj, više se druže po kućama, a to im diktiraju i visoke cijene, jer sve što izlazi iz uobičajenih i osnovnih okvira jako je skupo. Ljudi iz sporta ipak su više zajedno, putuju i druže se, mogu reći da su međusobno bliskiji. Manje su opušteni nego mi, kada sam došao tamo neke moje „fore” nisu baš razumjeli. Primjerice, slikao sam se s trojicom vratara i na društvenim mrežama napisao „tri loša golmana i loš trener”. Nisu baš odmah shvatili taj hrvatski humor, pitali su me kako sam tako nešto mogao napisati? Definitivno su ozbiljniji nego mi, izuzev Saafa, on je iznimka, ha, ha. Isto tako, na utakmicama su bili začuđeni mojom žestinom, često sam „skakao” i protestirao s klupe, pitali su me od kuda takav temperament, jer oni su svi bili jako mirni.
Jukić se kao trener može pohvaliti i zvučnom titulom najboljeg na svijetu. Obnašajući ulogu izbornika hrvatskih sveučilištaraca, na Svjetskom sveučilišnom prvenstvu 2024. godine osvojio je zlatnu medalju!
– Iako su na tom natjecanju igrali isključivo igrači sa zagrebačkog Sveučilišta, u dalekom Šangaju nastupali smo kao Hrvatska. U finalu smo bili bolji od Brazila za kojeg je igrao i sadašnji igrač Rijeke Rafinha. Prije toga osvojili smo europsko zlato i broncu, a u toj generaciji igrali su danas svima poznati igrači Gudasić, Mužar, Filip Novak i Piplica.
Jukić je primjer istinitosti poslovice kako „jabuka ne pada daleko od stabla”, jer njegov sin Ivano stoji među vratnicama Uspinjače Gimke.
– Još uvijek je junior, a paralelno i rezervni vratar seniorske momčadi. Jako je ozbiljan i odgovoran u tome, futsal ga veseli, a ja se ne miješam previše. Ne želim previše pametovati, neka sam istražuje i pokuša, a kada dođe vrijeme da ću mu više trebati, bit ću tu i kao tata i kao trener. Ne pričamo previše niti o Uspinjači, niti o Rijeci, no kada smo došli na prvo mjesto, „skrinšotao” mi je tablicu i poslao emotikon bicepsa, znači da je i on to primjetio i da mu je drago.
Riječka futsalska “bajka”
Krajem 2024., odlaskom dotadašnjeg trenera Duje Maretića stigao je poziv s Kvarnera.
– Poklopile su nam se želje i vizije. Došao sam u Rijeku, jedan vrlo organiziran i ambiciozan klub s jasnim ciljevima. Komunikacija s upravom je na vrhunskoj razini što je izuzetno važno. Uvjeti rada su jako dobri, a tu su i moji suradnici u stručnom stožeru, redom kvalitetni i vrijedni treneri.
Ipak, trebalo je vremena da se riječki malonogometni orkestar potpuno „uštima”.
– Prva sezona u premijerligaškom okruženju je uvijek najteža, ali izvukli smo zaključke i tijekom ljeta nadogradili ono što nam je nedostajalo. Nije tu bilo puno kadrovskih promjena, doveli smo Saafa, Danija, Bilića i Malinića, ali kostur momčadi ostao je isti. Uočili smo probleme koje smo imali prošle sezone, prije svega manjak iskustva na vratarskoj poziciji. Bez obzira što su Berković i Tomić odlični golmani, obojici je nedostajalo iskustva u futsalu jer Berko je stigao iz velikog nogometa, a Tomić praktički bez ikakvog ozbiljnijeg iskustva počeo braniti u elitnom rangu. Novi igrači donijeli su novu kvalitetu, ali i pojačali konkurenciju te natjecateljsku atmosferu na svakom treningu, što je dodatno podiglo momčad.
Iako iskusan futsalski „vuk” koji je u bogatoj karijeri prošao „sve i svašta”, Jukić je oduševljen atmosferom i podrškom koja Bijelima stiže s tribina Dvorane mladosti.
– Atmosfera na utakmicama je odlična, publika nas gura i motivira, ali lako je danas kad uglavnom pobjeđujemo. Sjetite se kako je bilo prošle sezone koja nije bila baš tako uspješna. Gubili smo utakmice kod kuće, ali gledatelji nam niti u jednom trenutku nisu zviždali, nego baš suprotno, bodrili nas i davali nam podršku na čemu im se posebno zahvaljujem.
Juka je pomalo „srastao” s gradom, te uživa u pitomom i lijepom okruženju Kvarnerskog zaljeva.
– Prošle sam godine živio s jedne, a ove godine s druge strane Korza, svaku ulicu u centru znam napamet, a na treninge idem pješke. Upoznao sam jako puno dobrih ljudi, mnogi me navijači pozdravljaju i čestitaju na uspjesima. Grad je na moru, vrlo ugodan i lijep za život.
Iako uživa u jako uspješnom trenerskom periodu karijere, iskusni strateg svjestan je zamki i izazova sadašnje situacije.
– Sve ovisi o tome koliko ćemo biti spremni raditi i žrtvovati se do kraja sezone. Moramo paziti da nas ovi rezultati ne ponesu i biti svjesni da se natječemo u vrlo jakoj ligi, te da nas je na ovu razinu doveo isključivo veliki rad i međusobno povjerenje. Želimo svakim treningom i utakmicom biti sve bolji i bolji, vidjet ćemo gdje će nas to na kraju dovesti, zaključio je Jukić.