Alvaro Načinović gostovao je u podcastu Maksanov korner, jedan od najboljih hrvatskih rukometaša svih vremena otkrio je zaninljivosti iz svoje karijere.
Posebno je zanimljivo Načinovićevo viđenje dvorane na rodnom Zametu:
- Izgradnja dvorane zakasnila je trideset godina! Zamet je bio centar rukometa u gradu, ali kasnije više nije bilo tako. Došla je genracija koja rukomet nije doživljavala kao ja osamdesetih godina. Postojale su konstrukcije za pokrivanje tadašnjega rukometnoga igrališta. Da se to napravilo, to bi bila rukometna dvorana. Ova je dvorana izgrađena prekasno i nije ispunila očekivanja. Nama je prezentirana kao rukometni dom. Ovo nije rukometni dom! Dvorana je multifunkcionalna za različite sadržaje, evo, sada se održana kino-projekcija... Ovo nije rukometni dom u kojemu se osjećam kako treba, kazao je Načinović.
Prisjetio se Načinović sukoba s Velimirom Kljajićem na OI 1996. u Atlanti, gdje je Hrvatska osvojila prvo olimpijsko zlato u rukometu.
Nakon Načinovićeve izjave u medijima da reprezentacija nije u dobrom stanju uoči nastupa na olimpijskom turniru, Kljajić je kapetana Načinovića poslao na tribine.
- On je trebao nekakav šok unutar reprezentacije da malo smiri strasti jer je bilo dosta nesuglasica. Najlakše mu je bilo to napraviti na meni jer smo bili tri pivota u ekipi. Bio sam povrijeđen i bilo mi je jako teško, ali smatrao sam da je momčad važnija od pojedinca. Ostao sam uz dečke i bodrio ih kao da sam na terenu... Bilo je velikih tenzija i nakon osvajanja te povijesne zlatne medalje u Atlanti. Kljun je isto opasan karakter, ja sam opasan karakter. U Hrvatskoj kući, s medaljama oko vrata, bilo je i razdvajanja. Kljun i ja smo bili skoro pa u klinču. Spriječili su nas Mana Jeličić i Irfan Smajlagić. Pritisak je bio ogroman, a osvajanje zlata donijelo je erupciju emocija. Meni su suze radosnice bile pomiješane sa suzama tuge, rekao je Načinović.
Cijeli razgovor poslušajte ovdje