Više nije slučajno! Nakon pet utakmica odigranih u HNL-u i dvije utakmice u pretkolu 3. kola Europske lige, Rijeka sve više pada u završnicama utakmica.
Najveći pad dogodio se zadnjoj u utakmici u protiv momčadi Lokomotive, koja je zadnjih pola sata dominirala u svim bitnim elementima.
Dominirala je Lokomotiva djelomično zahvaljujući individualnoj kvaliteti, ali prije svega zbog veće fizičke moći i agresivnosti u duelima, što je inače glavna odlika nogometa koji protežira Matjaž Kek.
Ponovo se dogodilo već viđeno! U 84. minuti Andrej Prskalo bravuroznom intervencijom obranio je pobjedu, Lokomotiva je jedinu izglednu priliku stvorila neposredno pred kraj utakmice. U razdoblju tijekom kojega igrači Rijeke ove sezone u pravilu stoje predaleko od protivničkih igrača. Većina njih doslovno stoji!
Izuzev prve utakmice (3:0) u sezoni odigrane na Parku mladeži, kada je Rijeka dva pogotka (Tomasov 86, Bezjak 91) postignula u samoj završnici, u svim ostalim utakmicama intezitet igre riječke momčadi padao je u završnim dijelovima utakmica.
Primljeni pogoci protiv Istre (Roce 65) i Istanbula Beseksehira na Rujevici (Višća 74), Intera u Zaprešiću (Puljić 94-11m), prilike Osijeka u Osijeku (Lulić 94, stativa), Istanbula Basaksehira u Istanbulu (Cengiz 93, Prskalo obranio) i Lokomotive na Rujevici (Ivanušec 84, Prskalo obranio) izravna su posljedica problema u igri s kojim se Kek nije bavio otkada je postao trener Rijeke.
Svake sezone Kek iznova slaže novu momčad, što je sudbina svih trenera u HNL-u. Svaka momčad ima svoje karakteristike, koje se mijenjaju čim se promjene dvojica, trojica standardnih igrača. Nisu bez razloga tijekom iznimne karijere Ottu Bariću uvijek nedostajala dvojica, trojica novih igrača da bi momčad igrala taman onako kako je on želio.
Ova momčad Rijeke očito ne može zadržati visoki intezitet igre više od sat vremena zbog malih unutrašnjih rezervi, posebice na prvoj liniji bojišnice. U modernom nogometu prvi pritisak na protivničke momčadi stvaraju napadači, koji se najviše troše.
Dok je riječka momčad ove sezone održavala visoku razine kvalitete i kvantitete trke, posebice u vrhu napada, ni jedna protivnička nije mogla doći do daha. Ni objektivno bolja i jača momčad Istanbul Basaksehira nije mogla izdržati pritisak!
Čim je počeo popuštati pritisak, riječka momčad gubila je homogenost u utakmicama protiv slabijih momčadi. Lokomotiva nije bolja momčad od Rijeke zato što je bolje igrala u završnici utakmice na Rujevici.
Do sada najveći pad u jednoj utakmici doima se kao zadnje upozorenje Matjažu Keku, koji u šest utakmica nije ni pokušao nešto mijenjati iako je poslije utakmice protiv Lokomotive jasno locirao problem.
Ovakvi padovi u igri nisu posljedica fizičkog nego mentalnog defekta. Posebice u igrača (Gavranović, Matei...) kojima je prirodnije trčati za loptom nego za igračima s loptom. Njihovim čulima treba drugačiji poticaj!
Začudna je Kekova suzdržanost, to prije što se nova momčad Rijeke ne susreće s novim problemom u nogometu. Sve je rješeno još prije bezmalo stotinu godina, kada je za Juventus igrao Renato Cesarini.
Što je još zanimljivije, u "zonu Cesarini" Kek je ušao odmah na početku igračke karijere u Mariboru. Tadašnji Maribor predvođen Milanom Jankovićem, kasnije igračem Crvene zvezde i Real Madrida, igrao je na Lošinju potpuno ravnopravno protiv Rijeke koju je Ćiro Blažević pripremao za utakmice protiv Juventusa.
Godinama su zidovi na Krimeji odjekivali od povika "Cesarini, Cesarini..." legendarnog Ivana Đalme Markovića. Đalma je bio avangarda po mnogo čemu, posebno po komunikaciji s igračima.
Kada bi Đalma na utakmici počeo vikati "Cesarini", utrenirani igrači izoštrili su sva čula.
Znali su da utakmica ulazi u "zonu Cesarini", razdoblje kada pogoci padaju zbog manjka snage i koncentracije. Znao je Đalma vikati preventivno "Cesarini" svaki put kada bi osjetio da momčad gubi koncentraciju.
Đalma je pažnju igrača podizao na vrlo jednostavan način još 1980. godine, kada je Matjaža Keka trenirao u Mariboru.
