Goran Tomić doživio je tri poraza na klupi Rijeke, od Dinama i Hajduka u HNL-u, od Istre 1961 u polufinalu Kupa.
Svima je zajedničko da je Rijeka gostovala, da su natjecateljske tenzije bile visoke, a očekivanja još veća, da je momčad svaki put podbacila igrom u prvom poluvremenu i da je svaki put Tomić igrao vrlo slično ako se uvaži teza da se dvije utakmice ne mogu igrati isto.
U praksi, u svakoj od tri utakmice Tomić je počeo igrati bez čvrstoga središnjeg bloka čime su protivnici lakše stvarali višak u sredini i još lakše pritiskali zadnju liniju obrane.
Kada u takvom načinu igre dođe do izražaja limitirana individualna kvaliteta riječkih stopera u igri "jedan na jedan", Tomiću se u trima spomenutim utakmicama dogodilo isto što se redovito događalo njegovu prethodniku Simonu Rožmanu u utakmicama protiv slabijih protivnika.
Tomić u utakmicama protiv slabijih protivnika nema velikih problema kao Rožman, jer je odmah počeo mijenjati način igre na postavljene obrane čime je brzo do većeg izražaja počela dolaziti invidualna kvaliteta riječkih napadača.
Napad je oduvijek najbolja obrana ako imaš kvalitetu za takav način igre.
Rijeka u utakmicama protiv Dinama, Osijeka pa ni protiv Hajduka objektivno nema takvu individualnu kvalitetu u napadu da bi mogla igrati bez gustoga središnjega bloka.
Nema čak ni takvu kvalitetu da bi protiv Istre 1961 mogla igrati bez gustoga središnjeg bloka ako izostane očekivani energetski učinak u trčanju i duelima kao u prvom poluvremenu utakmice polufinala Kupa.
Nakon što je u utakmici protiv Osijeka osvojio bod (0:0) na Rujevici u sustavu s trojicom stopera i gustim rasporedom u sredini, Tomić je u Splitu odustao od plitke obrambene zone u zadnjoj trećini.
Time je izložio pritisku zadnju liniju, nisu stoperi krivci ako protivnički napadači neometano izlaze na zadnju liniju kao u utakmici protiv Hajduka u Splitu (pogoci Buika i Kačaniklića).
Krivac je trener bez obzira kako se zvao!
Ova je sezona pokazala da ni Jurgen Kloop na najvišoj razini ne može igrati isto u napadu bez najboljega stopera na svijetu (van Dijk) i njegovih partnera (Gomez, Matip) u zadnjoj liniji, njihove zamjene nemaju takvu kvalitetu u igri "jedan na jedan" na širokom prostoru da bi Liverpool ove sezone mogao isto igrati kao prošle sezone, kada je osvojio titulu prvaka.
U utakmici protiv Osijeka na Rujevici riječka obrana mogla je primiti više pogodaka nego protiv Hajduka u Splitu, ali ne zbog trenerove krivice!
Ne može se od trenera u prvoj ligi očekivati da utječu na braniče u situacijama, kada treba pokrivati prostor kod predvidljivih ubačaja s bokova (Mierezova šansa) ili kada treba reagirati u statičnoj duel-igri kod prekida.
To se (na)uči u školama nogometa!
Trenerova je zasluga da Osijek na Rujevici ni jednom nije stvorio višak igrača u napadu, riječka momčad dobro je zatvarala (među)prostore dok je igrala s tri stopera.
Koliko god su reakcije igrača u trima porazima bile pozitivne u drugim poluvremenima, dojam je da Tomić precjenjuje objektivne individualne mogućnosti igrača, koje do punog izražaja dolaze samo ako se momčad kompaktno brani kao u Rožmanovu mandatu u većini utakmica protiv jakih protivnika.
Tomić je prema osvojenim bodovima daleko uspješniji trener od Rožmana, u HNL-u je ostvario šest pobjeda (Slaven Belupo, Varaždin, Gorica, Šibenik, Lokomotiva, Istra 1961) i jedan remi (Slaven Belupo) protiv slabijih protivnika.
Istodobno je u utakmicama protiv tradicionalno jačih protivnika do sada osvojio samo bod (Osijek 0:0, Dinamo 0:2, Hajduk 2:3).
U nedjelju Rijeka igra zadnju utakmicu protiv Dinama od kojega Rožman ove sezone nije izgubio, ostvario je pobjedu u Maksimiru (6. kolo: 2:0) i remi na Rujevici (15. kolo: 2:2).
Da bi Rijeka ostvarila pozitivne rezultate u utakmicama protiv Osijeka, Hajduka ili Dinama, Tomić očito mora početi razmišljati kao Rožman.
