Nema dvojbe da će 2017. godina u riječkom sportu ostati upamćena po prvoj dvostrukoj kruni u nogometu, Rijeka je na kraju sezone 2016/17 prvi put u povijesti riječkog nogometa postala prvak.
Osvajanje prve titule prvaka ima svoj hodogram (pred)radnji. Rijeka nije slučajno postala prvak, osvajanje prvenstva nije iznenadilo nikoga tko god malo bolje poznaje odnose u hrvatskom nogometu.
Damira Miškovića povijest će pamtiti kao prvaka, za nekoliko desetljeća sportski kroničari u 2017. godini izdvojit će još samo pobjedu protiv Milana.
Za pedesetak godina sve ostalo što je Mišković učinio ove godine postat će potpuno nevažno iako je najvažniji potez povukao zadnjih dana 2017. godine, kada je postao većinski vlasnik Rijeke!
Formalno, većinski vlasnik postala je tvrtka Teanna u suvlasništvu Miškovićevih kćeri, što je jedan dan možda bilo medijski zanimljivo.
Medijske tlapnje oko preuzimanja kluba ništa u praksi neće značiti već prvog radnog dana u 2018. godini, kada Mišković prvi put kao vlasnik počne raditi na održavaju financijske stabilnosti.
Otkada je Social Sport prestao ulagati, Rijeka je uz Dinamo postala drugi samoodrživi klub u Hrvatskoj.
Treći za sada ne postoji!
Naravno da Mišković nije postao vlasnik kluba bez alternative, teško je vjerovati da bi iskusni poslovni čovjek nespreman uletio u nogometni biznis nakon što je pet godina sondirao tržište.
Kakvu god alternativu pripremio u slučaju eventualnih problema, trebalo je imati velike poslovne hrabrosti u hrvatskom okruženju preuzeti odgovornost za financijsku stabilnost jednog nogometnog kluba.
Situacija na hrvatskom tržištu ni po jednom parametru nije bolja nego što je bila 2012. godine, kada je fondacija Gabrielea Volpija preuzela klub u dugovima s fiktivnim budžetom od oko 3 milijuna eura.
Danas je razlika u tome što se klub podignuo na razinu Europske lige, budžet je dosegnuo iznos od 15 milijuna eura bruto, inicijalna ulaganja Social Sporta nakon tri godine omogućila su pozitivne rezultate i ostvarivanje dobiti.
Budući da mjerilo uspjeha u sportu nisu rezultati u poslovnim knjigama nego na terenu, ni jedan klub ne može se uspješno voditi bez ulaganja u rezultate.
Pet godina Mišković ulaže u školu nogometa, ali nije uspio proizvesti ni jednog U-21 hrvatskog reprezentativca. Osuđen je dovoditi jeftine i kvalitetne igrače da bi mogao ostvarivati pozitivne rezultate na terenu i u poslovnim knjigama.
Godišnje mora namicati barem desetak milijuna eura isključivo od prodaje igrača i europskih nastupa, treći financijski izvor za sada ne postoji.
Rijeka je postala treći nogometni klub u privatnom vlasništvu u HNL-u, prva dva kluba (Split, Istra 1961) neslavno su završila.
Split je zbog financijskih problema završio u trećoj ligi, Istra 1961 uskoro bi mogla završiti kao Split.
Kaže Mišković da Rijeka može imati financijskih problema kao Istra 1961 ako podbaci samo u jednom od dva navedena segmenta poslovanja.
Voditi poslovanje nogometnog kluba nije običan biznis budući da podrazumijeva društveno odgovorni pristup kao da je privatni klub javno poduzeće.
Zbog toga Rijeka neće imati problema kao Istra 1961, Mišković se sigurno neće ponašati neodgovorno kao da je Rijeku kupio neki Amerikanac.
