Jedna od razlika između Matjaža Keka i Igora Bišćana je javna percepcija suštine nogometne igre.
Primjerice, Bišćan kaže da je nezadovoljan kako momčad igra protiv kineskog prvoligaša Beijinga, kada kroz protočnu i okomitu igru u završnici pripremi pet, šest zicera.
Nakon toga kaže da je bio zadovoljan igrom do pogotka Acostyja u 48. minuti iako je momčad protiv Slavena Belupa stvorila jednu jedinu osmišljenu priliku u 81. minuti (Čolak, Halilović).
Rijeka u Koprivnici nije postignula pogodak zbog kvalitetne igre nego kvalitetnih igrača, pogodak su ni iz čega postignuli igrači koji su igrali Bundesligu (Čolak, asistent) i Seriju A (Acosty, strijelac)!
Takvih igrača Slaven Belupo nema, ali je unatoč tome domaća momčad kontrolirala utakmicu čak i kada je gubila budući da je djelovala kompaktnije u bloku i povezanije u otvaranju.
Najbolji igrač utakmice bio je Stipe Bačelić-Grgić, koji je na vrhuncu karijere igrao u Belgiji (C. Brugge) i Mađarskoj (Puskas Akademia).
Što bi bilo da je Slaven Belupo u tranziciji imao igrače koji su igrali u Njemačkoj i Italiji!
Kek sigurno ne bi izjavio da je zadovoljan igrom u Koprivnici, posebice ne bio zadovoljan igrom obrane na lijevoj strani u trokutu Mamić - Punčec - Lončar.
Bitna razlika između Keka i Bišćana je da slovenski stručnjak nikada nije povrijedio nogomet.
Čak i kada mu je bilo jasno da će morati otići nije ni pokušao kemijati što treneri često čine kada se pokušavaju spasiti.
Bišćan je u Koprivnici napadao s igračem (Ćanađija), koji se 80 minuta licem nije okrenuo prema protivničkom vrataru!
Prvi put otkada je postao trener Rijeke Bišćan je počeo kemijati s temeljnim principima igre.
Nije Rijeka izgubila dva boda kao što kaže Bišćan nego je osvojila bod kao što bi rekao Kek.
