Rijetko se kada na sportskim događajima otvara poglavlje pod radnim naslovom 'crna kronika'. Obično se u tom kontekstu govori nakon velikog derbija, tada se spominju i bilance o ubačenim bakljama, ozljeđenim piromanima, kaznama HNS-a, UEFA-e i ostalih nogometnih institucija spram klubova. No, ostat će zabilježeno i da je na jednom svečanom dočeku nekog sportskog kolektiva u jednoj zračnoj luci policija morala koristiti silu.
Moja se malenkost u krivo vrijeme našla na krivom mjestu, a to je prvi i jedini zakon kretanja u prostoru i vremenu kada su jedan od faktora upravo snage reda. Navijači su došli u Omišalj zapljeskati i nakloniti se Matjažu Keku, Damiru Miškoviću i igračima Rijeke. Oni su sve navijače, kao i svakog kome je Rijeka u srcu učinili ponosnima. No, ima i onih, a skrivaju se iza plavih ispeglanih uniformi sa znakom resornog ministarstva kojima ništa nije sveto, osim države čiji integritet i red suvereno brane. Jer, na Krku se dogodio narod, valjda su mislili da će ti navijači strgati košulju s leđa kojeg igrača ili trenera. Valja zapamtiti, naklon i sportski pozdrav uz prigodnu pjesmu i veselje, samo se o tome radi.
Hodogram. Koju minutu iza jednog sata ujutro kreće organizirana pjesma. Dolazi harmonika, okuplja se na krčkom aerodromu gotovo dvije tisuće ljudi. Incidenata nema, kao usotalom ni cijele večeri do uplitanja onih u uniformama. Veselio sam se, što pjesmi, a što ljudima koje i inače srećem po utakmicama širom svijeta, bilo je tu i mojih prijatelja, svi smo ondje došli s jednim ciljem.
Nedugo zatim, odlučili smo se primaći bliže vratima sjevernog izlaza iz carinske zone, ispred kojih je parkiran stajao Autotransov 'space-shuttle' koji igrače Rijeke i njihovu pratnju vjerno razvozi na svako gostovanje. Bilo je logično da će onuda svi izaći, onuda su i ušli predstavnici medija koji su snimali slijetanje aviona na pistu. Nije bilo jasno zašto policija s tek nekoliko ograda nije osigurala izlaz kako bi svi mogli neometano ući u autobus. Ali dobro, doći će valjda i napraviti reda.
Evo ih. Njih desetoro, po pet sa svake strane vratiju. Par minuta tako, a onda krš i lom. Zaorilo se '...i alkohol je...', krenulo sveopće guranje prema vratima, nakon čega plavci vade suzavac i kreću redom. Ako ste se našli u prvom redu i bili pritom najviši, nije bilo odveć teško naciljati u oči. Djeca s roditeljima, pa i nešto stariji ljudi, sveukupno desetak ljudi ozljeđeno je napustilo krčki aerodrom, što zbog suzavca, što zbog leta boca, pirotehnike, svega ostalog prema policajcima.
Kad se smirilo, bio je dogovor da nema guranja, bili smo svi zajedno i nešto tiši. Tada na scenu stupa jedan navijač koji nasrće na plavca, i opet drugi pogodak u sridu mog lijevog oka. Nakon pola sata sam ugledao svijetlo, tada već u autobusu za Rijeku.
Post festum kakav je bio nije pisao u scenariju. Autobus Autotransa preživio je obje eskalacije i krenuo prema južnom, gle čuda, bodljikavom žicom osiguranom izlazu iz kojeg su igrači izašli i brže bolje pohitali u autobus. Planiranog dočeka na Korzu nakon svega što se na Krku dogodilo nije bilo. Policija je svima zabranila pristup autobusu s igračima i pratnjom Rijeke. Pitanje nakon krčke večeri je - je li policija ponovo prekoračila upotrebu sile? Jest! Naravno, sve se loše scene na sportskim terenima i oko njih i događaju zbog izdvojene grupice, zbog koje na kraju ispaštaju i svi ostali. To ne može biti opravdanje za policijsko rješavanje stvari po kratkom postupku, ali to već dulje vrijeme tako i jest.
Na kraju je sve sretno završilo, ništa se značajnije nije dogodilo, a moglo je. Može tako biti i nakon još pokojeg dočeka, budu li nogometaši Rijeke skinuli skalp još nekon zvučnom europskom klubu. Hoće li se i tada dogoditi niz policijskih pripusta na štetu navijača, običnih građana? Ne smije, gospodo.
