Božo Matijević ogrnuo je jaknu na betonskim tribinama koje je toplina ranog svibanjskog sunca nakratko ugrijala do ljetnih vrućina.
Dok se igrala neka nevažna utakmica, jarko proljetno sunce mamilo je buđenje života.
- Hladno mi je... Nemam više ni energije...
Zadnji razgovor o opakoj bolesti nikada neće biti dorečen, Božo je spokojno utihnuo ovog četvrtka u ranim jutarnjim satima.
Božo Matijević bio je osebujni lik riječkog nogometa. Za nas malo starije u klubu, Božo se izdvojio već u iznimno darovitoj generaciji pionira Rijeke predvođenoj Mladenovićem, Škerjancem, Rubčićem...
Nije se od Božo toliko razlikovao po neprijepornom nogometnom talentu koliko po karakteru, koji je cijeli život ustrajao na nogometnoj karijeri.
Nije mu se ostvario san da na Kantridi odjene dres prvotimca Rijeke, zarana je shvatio da će morati otići iz rodnog grada.
Nogomet je igrao od Majdampeka do Austrije, koju je vrlo mlad otkrio kao obećanu nogometnu zemlju.
Bezmalo petnaestak godina igrao je nižerazredni austrijski nogomet, krajem osamdesetih predvodio je koloniju riječkih igrača koji su svakoga tjedna putovali u Štajersku.
Na kraju je vrhunac njegove priče o riječkim vikend-igračima u Kleine Zeitungu dobio obrise reprezentativne priče o riječkom nogometu!
Božo je ponosno komentirao da bi štajerska momčad sastavljena od riječkih igrača tada ravnopravno mogla igrati protiv bilo koje austrijske momčadi.
Možda i bi! Božo se uvijek oslanjao na instinkte, rijetko je griješio u procjeni igrača.
Kao trener nije mogao dobiti šansu pokraj zvučnijih imena, posebno je zazirao od akademski obrazovanih trenera s laptotima.
U Abuju je 2012. godine otišao podozrivo, egzotično putovanje u nepoznato doimalo se kao avantura često osporavanog trenera.
Mladi nogometaši Abuje 2013. godine prvi put su osvojili Kvarnersku rivijeru čime su priredili jedno od najvećih iznenađenja u 61-godišnjoj povijesti turnira.
U samo godinu dana Božo je srušio teorije o velikim dostignućima hrvatskih nogometnih škola, selekcija Abuje prvi put je igrala na jednom turniru i redom eliminirala Dinamo, Hajduk, Osijek...
Nakon finala Kvarnerske rivijere ponosno je dignuo pokal, Božo je najveće profesionalno zadovoljstvo doživio pod stijenama Kantride.
Božo se nikada nije zanosio. Životne izazove shvaćao je kao utakmice, nije ga pokolebao ni zadnji razgovor o neizbježnom porazu:
- Božo, sačuvaj glavu! To je sada najvažnije...
Zadnji beskorisni savjet u životu Božo je tog toplog svibanjskog dana zaogrnuo hladnim pogledom:
- E, da je glava u pitanju, doživio bih stotu!
Žmarci su zaustavili suvišne riječi, nelagodni govori protrnulih tijela utihnuli su obojicu.
Otišao je Božo u tišini s tribina...
