Barcelona je sportski grad, u to nipošto ne treba sumnjati. Camp Nou je najveći stadion Europe, tu je i njihov 'div iz predgrađa' Espanyol a postoje vrhunski klubovi u košarci i rukometu. Barcelona čak ima i profesionalne u hokeju na ledu, ragbiju i američkom nogometu uz još na stotine raznoraznih udruga iz svih poznatijih i onih manje poznatih sportova. Deseci ljudi u svako doba dana mogu se sresti na ulici, kako iz centra grada svakodnevno trče uzbrdo prema Montjuicu. Polazište je Plaza Espanya, od centralne fontane do vrha brda na kojem je botanički vrt treba dvadesetak minuta.
Grad živi za sport, turizam, pjesmu i ples koji se mogu vidjeti na svakoj stanici metroa, kriminala ima ali u relativno malom broju, a i takav se rigorozno kontrolira. Policija zna gdje su sitni dileri marihuane i kontrolira primopredaje 'materijala' izraženog u gramima, u gradu je uvijek živo, ali sve na miran, mediteranski način. Barcelona se priprema za finale Kupa Kralja, subota na Camp Nou prva je sportska tema ovih dana u gradu.
U prva dva odlomka nije bilo riječi o vaterpolu, a upravo je on povod ovog teksta. Tako bi priču o Final Sixu započeo svaki prosječan građanin Barcelone kojem je u ovim danima vaterpolo vjerovatno najmanje na brizi. Globalno, vaterpolo u Španjolskoj čudna je priča. Gotovo svi klubovi iz nacionalnog prvenstva imaju bazu u Kataloniji, od čega čak šest u samoj Barceloni (CN Barceloneta, Barcelona, Mediterrani, Sant Andreu, Catalunya i Poble Nou). Sve zajedno čini još manji krug ljudi striktno vezanih uz taj sport kada se uzme u obzir razmjernost s veličinom i brojem stanovništva.
Na dan kada je većina momčadi stigla u Barcelonu tribine olimpijskog bazena koji nosi ime po pioniru plivanja u Kataloniji Bernata Picornella poprimale su svoje završne konture. S dvije strane trebalo je postaviti montažne tribine, pospajati kablove, urediti počasne prostore, prostore za medije, medicinsko osoblje ali i sam zapsinički stol koji je do kraja postavljen tek u utorak navečer kada su konačno razmontirane i skele s tribina.
Na pozitivnu stranu, primjetiti se mogao blagi pomak u organizacijskom smislu. Za razliku od lanjskog, prvog izdanja Final Sixa natjecanje je u centru grada, na već spomentoj Espanyi imalo svoj štand, a uska područja oko bazena (u olimpijskom kruru) te oko hotela Icaria u kojem su osim Primorja smještene još tri momčadi obljepljena su reklamnim plakatima. Lani nije bilo ničeg, osim jedne reklame na vrhu Montjuica.
Sigurno je jedno, da se vaterpolo i Barcelona vole javno. Veliki broj svjetskih i europskih prvenstava te tri završna turnira Lige prvaka u zadnjih sedam godina jasan su pokazatelj toga. No, vole se na neki svoj, vaterpolskoj publici teško objašnjiv način.
Sljedeće godine Final Six seli u Budimpeštu, na radost većeg dijela europskog vaterpolskog puka kojem je Margitsziget ipak bliže od Picornella.
