Strategija razvoja sporta je sintagma koja zvuči obećavajuće od osamostaljenja. Stručnjaci su proteklih dvadesetak godina pisali različite strategija kojima je zajedničko da nisu definirale konkretne smjernice. Tijekom javnih rasprava o prijedlogu novog Zakona o sportu protiv koga se zalažu sve sportske institucije, kao glavni protuargument upravo se navodi činjenica da država prvo mora odrediti strategiju, a tek onda zakonski okvir:
- Ono za što se zalaže cjelokupni hrvatski sport, HOO, Nacionalno vijeće, HPO, sportski savezi, nacionalni savezi, zajednice sportova te sve sportske udruge, stane u nekoliko rečenica, a to je definirati strateške sportove od nacionalnog interesa. Između ostalog treba uvesti kategorizaciju sportova i sportaša primjenjivu na HOO i lokalne samouprave, treba odrediti porezni tretman sporta, odnosno uvesti porezne olakšice. Napr., da 30 posto poreza na dobit može biti investirano u strateške sportove. Treba smanjiti PDV na kupovinu ulaznica za sportske priredbe, posebice ako znamo da PDV za kupovinu karata u kulturi uopće ne postoji. Treba osloboditi poreznih davanja saveze kada nagrađuju igrače za osvojene medalje na SP, EP i OI, isto bi trebalo primijeniti na nagrade HOO-a. Financiranje klupskih sportova mora biti vezano za strateški dokument, oporezivanjem kladionica i igara na sreću trebaju se namaknuti namjenska sredstva. U budžetske smjernice treba uvesti obvezu minimalnog izdvajanja za sport u iznosu ne manjem od 0,7 posto. Treba smanjiti porezna davanja na naknade, honorare i plaće, posebno igrača, ali i trenera, sudaca i ostalih aktera, treba uvesti kontrolu isplate igrača, klub ne može kupiti nove igrače dok nije platio aktivne. Treba izjednačiti statuse u sportu sa statusom u drugim društvenim djelatnostima. Ako država pokriva plaću i sve doprinose učitelja, zašto ne bi i trenera koji rade s djecom, kaže Samir Barać, član Povjerenstva za izradu strategije razvoja sporta.
Zanimljivo je da se predlagatelj izmjena novog zakona posebno bavi pretvaranjem udruga građana u dioničarska društva, a Povjerenstvo smatra da ni udruge nisu sretno rješenje:
- Sport treba izabaciti iz Zakona o udrugama! Treba se uvesti status Sportskih društava i regulirati njihov status kroz Zakon o sportu. Isto tako treba jamčiti autonomiju unutarnjeg ustrojstva nacionalnih sportskih saveza i klubova. Status klubova treba se definirati kroz natjecateljski status sportaša, uz kategorije amater i profesionalac treba dodati vrhunski kategoriziran sportaš, smatra Barać.
Primjetan je nesrazmjer društvenog izdvajanja za sportsku infrastrukturu i sportske programe:
- Treba osloboditi dio novca za sport s budžetskih stavki izdvajanja za sportsku infrastrukturu. Konkretno, izdvajanja za pet rukometnih dvorana idu u cijelosti iz sredstava sporta, a sportaši manje od 10 posto koriste istu infrastrukturu. Sve ostalo koristi se za zabavu i kulturu, zaključuje Barać.
