Imao sam prilike upoznati ponešto trenera. I onih pravih, i onih koji misle da to jesu.
I mladih i iskusnih, i onih koji taj posao rade iz čistog interesa, ali i onih koji su tu iz čiste ljubavi i strasti
S nekima sam prijateljevao, s nekima i danas prijateljujem.
Sa Senom Čustom sam – surađivao.
Upoznali smo se 2008. godine na Olimpijskim igrama u Pekingu, nakon što je Snježana Pejčić prvoga dana Igara osvojila brončanu medalju u gađanju zračnom puškom.
Surađivati smo počeli nešto kasnije, kada sam zbog reorganizacije unutar sportske redakcije, tako se to lijepo kaže kada ljudi krenu odlaziti iz firme, na sebe preuzeo praćenje streljaštva.
Seno bi nazvao, ne prečesto, i svojim dubokim i lagano promuklim glasom uvijek bi lijepo zamolio: „Ajde, ako nije problem, objavite barem rezultate djece!".
Upoznao sam raznih trenera, bilo je bahatih, bilo ih je i samozatajnih.
Sa Čustom se nisam družio onako kako sam se družio s mnogima, što ne znači da o njemu nisam imao visoko mišljenje.
Uostalom, njegovi su rezultati govorili u njegovo ime, odgojio je generacije strijelkinja, Snježana Pejčić pod njegovim je vodstvom osvojila sve što se osvojiti moglo, dospjela je u rang najboljih strijelkinja svih vremena, a Seno Čusto i dalje je gradom kročio tiho i samozatajno kao prije 39 godina, kada je odbacio nogomet zbog streljaštva.
- Prijatelji mi često kažu da sam promašio sport, jer u streljaštvu nema novaca, ali da mogu vratiti vrijeme unatrag, sve bih isto napravio. Nikada nisam razmišljao o novcu, meni su najveća nagrada uspjesi koje moji strijelci postižu. I najsretniji sam čovjek na svijetu kada u novinama vidim njihove rezultate, rekao mi je gospodin Čusto u jednom od naših razgovora. I baš takvog ću ga pamtiti. Kao nenametljivog gospodina koji sebe nikada i ni u kojoj situaciji nije stavljao u prvi plan.
Rijeka i riječki sport izgubili su jednog velikog čovjeka, a to što Riječani za njega možda i nisu znali krivci smo samo mi, novinari.
Doviđenja, gospodine Čusto!
