Izvršni odbor Riječkog sportskog saveza u utorak je izglasao prijedlog proračuna Grada Rijeke, odnosno onaj njegov dio što se odnosi na javne potrebe u sportu.
Prijedlog nije izglasan jednoglasno, upravo suprotno, čini se da je poprilično podijelio Izvršni odbor.
Miljenko Mišljenović, član Izvršnog odbora kao predsjednik Sportskog saveza osoba s invaliditetom Grada Rijeke, pozvao je ostale članove IO-a da ne glasaju za ovaj prijedlog, isto je otvorenim pismom učinio i Vedran Devčić, predsjednik rukometaša Zameta, koji pak nije član Izvršnog odbora.
Za prijedlog proračuna nisu glasali Miljenko Mišljenović, ali nisu ni riječki olimpijci: Samir Barać (vaterpolo), Aramis Naglić (Košarka), Marin Lovrović (Klub riječkih olimpijaca) i Mirza Džomba (rukomet).
Zašto?
- Generalno, ovo što se dešava sa sportom ove godine nije ništa novo. Ovo je kontinuirani pritisak na nevjerojatnu otpornost i entuzijazam ljudi koji vode sport, a sada je malo došlo do izražaja, jer je bilo gusto pri glasanju na IO-u, ali kada je prošlih godina proračun prihvaćen iste su se stvari događale. Suočeni smo s manjkom financija, jer se proračun ne puni iz "xy" razloga. Ove je godine to COVID-19, prošle je bio EPK, pretprošle smo imali nešto drugo... I ja sam kao predsjednik RSS-a, ne bježim od toga, bio suočen s time kako spasiti proračun za sport. Mi imamo jedan maćehinski odnos prema sportu i tu definitivno ne mislim na RSS, jer oni s manjkom i pomanjkanjem novaca na neki način ipak uspiju svih zadovoljiti. Međutim, postoji limit zadovoljavanja ispod kojeg se više ne može ići. Smatram da je ovo taj limit. Vjerojatno se može gore i manje, ali to će se odraziti i odražava se već godinama na kvaliteti. U prvom redu na stručnom radu, a onda i održavanjem kvalitete u klubovima i održavanjem kvalitete kojom bismo se mogli nositi s ostalim prvoligašima, drugoligašima.... Dakle, ja sam isključivo za sport, nije me briga za politiku. Sport pati i nešto u meni ne dopušta mi da glasam za to da sport i dalje pati, rekao je Samir Barać, proslavljeni hrvatski vaterpolist, predsjednik VK Primorje EB i bivši predsjednik RSS-a.
- Dakle, za mene ovo nije ništa novo, riječki sport je već nekoliko godina suočen s ovim fenomenom, ali ove godine me je natjeralo da se zabrinem za funkcioniranje i opstanak za iduću godinu. Rupu treba pokrpati, a kako? Razumijem gospodarsku situaciju, razumijem da punjenje budžeta nije zadovoljavajuće, ali kako održati sport ako dobijemo još manje novaca. Na koji način? Kadetska ekipa VK Primorje EB ide na prvenstvo u Dubrovnik, govorimo o trinaestogodišnjacima, da bismo im osigurali normalno putovanje i, naravno, noćenje u Dubrovniku jer prvenstvo se ne odigrava jedan dan, mi moramo potrošiti 25 tisuća kuna. Mi imamo 14 natjecanja bez kvalifikacija, bez seniora i bez djevojaka. Uporno se tvrdi da ljudi koji vode riječke klubove nemaju dovoljno znanja, pa ja sada pitam otkud toliko znanja da ni iz čega stvorite nešto, da uspijete održati klub, da djecu pošaljete na putovanja i zadržite seniore na okupu. Split za javne potrebe izdvaja 44 milijuna kuna, Osijek 29, Dubrovnik 17, Rijeka 13 milijuna kuna. Daleko smo zadnji, naglasio je Barać i zaključio:
- Razumijem šta RSS radi, bio sam na tom mjestu, razumijem da daju sve od sebe da bismo svi mi bili zadovoljni i da bi se izvuklo što više novaca od Grada, ali sada je situacija za riječki sport loša. Strah me je da čitava ova stvar ide ka čistom, apsolutnom amaterizmu u kojemu će se tražiti profesionalni rad i profesionalni rezultati. Ali i amaterizam treba platiti. Svi se kunu u sport, svi su zadovoljni kada im se djeca bave sportom, to je učenje autoritetu, odgoj, karakter, socijalzacija, ali kada treba odlučiti koliko novaca dati sportu nastane muk. Šutnja i skrivanje u mišju rupu, jer iza toga se krije politikanstvo u kojemu se računice rade prije sjednice Gradskog vijeća i tim računicama sport ne može niti primirisati. Nije to samo u Gradu Rijeci, to je i pri svim lokalnim zajednicama, ali i političkim insitucijama do Sabora, u kojemu je sport itekako zakinut. Ne znam ima li ovaj Grad osjećaj koliko je loša situacija u riječkom sportu, zaključio je Samir Barać.
Protiv prijedloga proračuna glasao je i Aramis Naglić.
- Glasao smo protiv jer mislim da ne možeš sjediti u IO-u RSS-a i glasati protiv sporta i sportaša. To ne ide. Želim da se zna da tu nema nikakvog politikanstva, niti podmetanja, ja nisam niti protiv Dorotee Pešić Bukovac, niti sam protiv bilo koga drugoga. Jednostavno, ne mogu glasati za konstantno smanjivanje sredstava onom krajnjem korisniku, odnosno sportašima i klubovima. Vjerujem da se moglo pronaći načina da se srežu neki drugi troškovi. U redu, ovakvim prijedlogom proračuna štiti se funkcioniranje sustava sporta. Sustav i administracija će uvijek postojati, a sport? Plaće se ne skidaju, a sportašima smanjuješ novac. Mislim da je ovo pitanje za jednu široku raspravu, trebalo bi napraviti okrugli stol na kojem bi se onda na sve moguće načine raspravljalo o sportu. OK, ne možeš tražiti da ti grad financira kompletan sport jer to nije normalno, ali Rijeka je grad koji nema privredu koja bi bilo što mogla financirati, a u sportu više nema niti rezultata. Otvorimo svi zajedno oči, progledajmo i recimo da mi ništa ne možemo isfinancirati. I zbog toga se taj nekakav minimum ne bi trebao dirati, taj minimum bi se trebao isfinancirati iz sredstava Grada. Pomozi sportu da preživi, rekao je Aramis Naglić.
Marin Lovrović, bio je kratak i prilično jasan:
- Smatram da je to premali iznos novca i kao sportaš s time smanjenjem ne slažem, rekao je predstavnik Kluba riječkih olimpijaca u Izvršnom odboru Riječkog sportskog saveza..
Mirza Džomba u Izvršnom odboru predstavlja riječki rukomet.
- Da sam kao bivši sportaš glasao za ovaj prijedlog proračuna sam sebi bih pljunuo u lice. Mislim da ima puno drugih stvari za rezati, siguran sam da postoje stavke u proračunu u kojima se moglo uštedjeti, a da se ne dira sport. Šta je svrta čitavog sustava? Da postane sredstvo samoodržavanja. Pa sustav živi zbog sporta i sportaša, zbog klubova. Znam kakava je situacija, znam da se mora rezati, to je neminovno, ali rezanje se ne bi trebalo svoditi samo na brojku. Uvijek ima prostora za neke uštede. Nadalje, govorimo da nema kvalitete, ali to je samo posljedica čitavog odnosa prema sportu. Tužno je da klub u godinu uđe s 30 posto zajamčenih sredstava, kako to poslije nadoknaiti. Osnova je postala neodrživa. Kako klubovi mogu nešto dugoročnije planirati, ako ne znaju hoće li preživjeti. Situacija u sportu je kao i u svim drugim sektorima, sport je ogledalo čitavog društva, sport i kulutura, ako tu budemo rezali jao si ga nama. Stanje je neodrživo, a ova pandemija je samo pospješila i ubrzala propadanje. Volimo se dičiti sportašima, uspjesima, olimpijcima, ali tko će ih stvarati ako budemo imali ovakav odbos prema sportu, pita se Mirza Džomba.
