Afera u skijanju nije iznimka nego ogledalo sustava financiranja sporta
Hrvatsku posljednjih dana potresa financijsko-korupcijska afera povezana s vodstvom skijaškog saveza.
Istraga će tek utvrditi individualnu odgovornost i njezine razmjere.
No, bez obzira na njezin ishod, ova priča otvara mnogo važnije pitanje: kako je zapravo postavljen sustav financiranja sporta u Hrvatskoj i postoji li stvarna kontrola trošenja javnog novca?
Skijanje je u Hrvatskoj desetljećima imalo poseban status.
U vrijeme sportskih uspjeha obitelji Kostelić stvoren je dojam da je riječ o sportu koji počiva na entuzijazmu, obiteljskom radu i rezultatima. Međutim, nakon njihova povlačenja s natjecateljske scene sustav je ostao isti, ali bez zaštitnog sloja rezultata koji je godinama prikrivao njegove slabosti. Upravo zato današnja afera nije anomalija, nego simptom dubljeg problema.
Sustav financiranja koji se gotovo nije mijenjao
Amaterski sport u Hrvatskoj financira se već desetljećima gotovo na isti način: kombinacijom državnih sredstava i novca jedinica lokalne samouprave. Taj model formalno funkcionira, ali nikada nije do kraja razrađen.
Poseban problem predstavlja činjenica da zakonodavni okvir ne definira dovoljno jasno razliku između profesionalnog i amaterskog sporta. Posljedica je sustav u kojemu u pojedinim slučajevima nije precizno određeno tko može financirati određeni sport, pod kojim uvjetima i u kojim iznosima.
Pokušaji reforme u pravilu su zapinjali na pitanju poreznog sustava.
Ideja da se sport djelomično financira kroz porezne poticaje sponzorima nikada nije ozbiljno provedena.
Tako je ostao model u kojemu se najveći dio odgovornosti i dalje nalazi u javnom sektoru, dok privatni kapital sudjeluje neujednačeno i bez jasnih pravila.
Formalna kontrola umjesto stvarnog nadzora
Problem, međutim, nije samo u modelu financiranja nego i u načinu nadzora.
U sustavu sporta postoje brojna tijela – odbori, komisije i nadzorni mehanizmi – ali se u praksi često svode na formalnost.
Statuti ih predviđaju, ali njihova stvarna uloga u kontroli trošenja sredstava ostaje ograničena.
U javnim istupima vodstvo Hrvatskog olimpijskog odbora, na čijem je čelu Zlatko Mateša, naglašava da se sredstva raspoređuju na temelju dokumentacije i izvješća sportskih saveza, te da revizije nisu utvrdile nepravilnosti.
Formalno gledano, sustav doista postoji.
No, pitanje je je li takav sustav dovoljan za kontrolu trošenja javnog novca.
Drugim riječima, sustav je postavljen tako da zadovolji pravni okvir, ali ne nužno i stvarni nadzor.
Računovodstvo bez analitičke kontrole
Sportski savezi i klubovi, evidentiraju prihode i rashode sukladno Zakonu o neprofitnom računovodstvu.
Financijska izvješća redovito predaju te se javno objavljuju u registru neprofitnih organizacija.
Na prvi pogled, transparentnost postoji.
Problem nastaje u sljedećem koraku, jer ta izvješća gotovo nitko sustavno ne analizira.
U praksi se velik dio troškova pojavljuje u nekoliko kategorija:
- vanjske usluge
- intelektualne usluge
- naknade osobama izvan radnog odnosa
- ostale usluge
Upravo u tim kategorijama, te djelomično u reprezentaciji najčešće se skrivaju potencijalne nepravilnosti ili barem nelogičnosti u trošenju sredstava.
Međutim, sustav nema ugrađen mehanizam koji bi automatski prepoznao odstupanja.
Rješenje koje već postoji – ali se ne primjenjuje
Zanimljivo je da takvi mehanizmi već postoje u drugim sektorima.
Banke, primjerice, koriste analitičke sustave koji pri obradi kreditnih zahtjeva, automatski prepoznaju neuobičajene financijske obrasce.
Kada se pojavi odstupanje, klijent mora dati dodatno objašnjenje.
Sličan model mogao bi se vrlo jednostavno primijeniti i na nadzor nad rashodima u sustavu sporta.
Dovoljno bi bilo:
- analizirati prosječne rashode neprofitnih sportskih organizacija po kategorijama
- utvrditi referentne vrijednosti
- označiti organizacije koje značajno odstupaju od prosjeka.
Takav sustav ne bi automatski optuživao nikoga za nepravilnosti, ali bi stvorio rani signal upozorenja koji danas praktički ne postoji.
Problem nije u alatima nego u volji
Zato se pravo pitanje ne svodi na to postoji li mogućnost kontrole.
Tehnološki i institucionalno ona postoji.
Pravo pitanje glasi: zašto se takav sustav nikada nije ozbiljno uspostavio?
Upravo tu leži ključ razumijevanja problema nadzora nad rashodima u hrvatskom sportu.
Dok god kontrola ostaje formalna, a ne stvarna, afere će se pojavljivati povremeno – uvijek kao iznenađenje, iako su zapravo posljedica predvidivog sustava.
Vrijeme za ozbiljnu reformu
Afera u skijaškom savezu može završiti na dva načina.
Može ostati još jedna epizoda u kojoj će se raspravljati o pojedincima, nakon čega će sustav nastaviti funkcionirati kao i prije.
Ali može biti i povod za ozbiljnu raspravu o financiranju sporta u Hrvatskoj.
Ako se želi smanjiti prostor za zlouporabe, potrebna su tri koraka:
- jasnije razdvajanje profesionalnog i amaterskog sporta u zakonodavstvu
- redefiniranje modela financiranja, uključujući ulogu privatnog kapitala
- uvođenje stvarne, analitičke kontrole trošenja sredstava
Bez toga će se hrvatski sport i dalje oslanjati na povremene uspjehe pojedinaca, dok će sustav ostati nedovoljno transparentan.
A upravo je sustav – a ne pojedinci – ono što na kraju određuje koliko je sport zdrav.