- Ne znam što reći, iza mene je oko 20 minuta plakanja. Zovem sve, roditelje, djevojku, direktora kluba, svi plaču, izjavio je Filip Pravdica, riječki atletičar koji već neko vrijeme nosi boje zagrebačke „Mladosti“ i živi na zagrebačkoj adresi, nekoliko trenutaka nakon što je na mitingu u Kranju postao novi hrvatski rekorder u skoku u dalj.
Pravdica je u Kranju doskočio do pomalo nestvarnih 8,35 metara, dosadašnjeg rekordera Sinišu Ergotića, koji je prije 22 godine doskočio do 8,23 metara, nadmašio je za 13 centimetara, sebe samoga za 15.
Naime, ne tako davno Filip je na natjecanju u Dubaiju postavio osobni rekord doskokom na 8,15 metara, tada je najavio ulazak u ovaj „mod“ iz kojeg se nakon povratka iz Kranja još uvijek nije izbacio.
- Iskreno, još nisam niti svjestan što je ovo pokrenulo i što će pokrenuti. Mislim, 8,35! Rezultat govori puno sam za sebe, a osim toga treći je to rezultat na svijetu ove sezone, drugi u Europi. Nisam se još nikad našao u ovakvoj situaciji, pa iskreno govoreći niti ne znam što me čeka, ali znam da je to nešto pozitivno. Uvjeren sam u to. Koliko pozitivno, tek ćemo saznati. To je jedna velika ludnica, s moje i strane svih ljudi koji me okružuju, to je samo plač. Ne znamo što ćemo sa sobom. Ali od sreće, naravno, započet će Filip Pravdica, koji je sa svojim novim osobnim rekordom stao uz bok najboljih daljaša i zagolicao maštu uoči dvaju najvažnijih natjecanja ove sezone.
Budući da je ovo izniman rezultat, a ova godina godina velikih natjecanja, mašta već sada može svašta?
- Ovo je definitivno najava nečega. Konkurencija je jaka, nikad jača godina za skok u dalj u Europi nije bila. Već su četvorica Europljana ove godine skočila preko 8,30 metara, osim mene tu su i Grk Miltiadis Tentoglou (8,36), Talijan Mattia Furlani (8,34), Švicarac Simone Ehammer (8,30). Svi nešto najavljuju, ja sam samo jedan od njih. To se može okrenuti u bilo kojem smjeru, Sandra i Filip Mihaljević kažu mi da su kvalifikacije uvijek najteže za proći, čekat ćemo kvalifikacije pa onda što bude. Mislim da mi je najpametnije razmišljati korak po korak, ne želim si zadavati nekakve ciljeve, ali istina je da je ovaj rezultat kod svih probudio velika nadanja i očekivanja, pa tako i kod mene samoga. Nemoguće da se očekivanja ne dignu. Samo ne bih volio da se jedna stvar izgubi. Nakon ovog skoka svi će reći da je skok od 8,05 metara ispodprosječan skok, a ja ne bih volio da se to tako gleda. Osam metara je osam metara i to treba poštivati. Siniša Ergotić je 2002. godine u Berlinu s 8,00 bio srebrni u Europi. Naravno da kapaciteti i potencijali postoje, još kada bi se to pogodilo s dobrim danom kao u Kranju, rezultat bi mogao biti jako dobar. Neka taj dan odluči.
Što se treba dogoditi da bi se skočilo 8,35 metara, što se Filipu dogodilo u Kranju?
- Treba se petnaest godina pripremati (ha, ha, ha). Šalu na stranu, ne mogu ja to definirati na pravi način. Mora biti opuštena atmosfera, moraš se prepustiti tom dobrom osjećaju, a možda i griješim. Najpošteniji bi odgovor bio da ne znam što se mora dogoditi da se poklopie svi uvjeti za jedan ovakav rezultat. Osjetio sam da je dobar skok, kada sam vidio rezultat shvatio sam koliko je dobar skok. Ista mi se stvar dogodila i u Dubaiju. Možda je zaista odgovor u toj akumulaciji rada svih ovih godina. Ovaj rezultat se sigurno može ponoviti, skočio sam ga u šestoj seriji, dakle nakon sat vremena zagrijavanja i sat vremena natjecanja. Umor je bio prisutan, a rezultat sam ostvario. U biti to je i najzanimljivije od svega, dodaje Filip.
Ovaj 29-godišnji atletičar imao je zanimljiv sportski put, iz Rijeke je otišao put Zagreba, bio na relaciji Rijeka-Zagreb, imao problema s ozljedama, prošao dvije operacije kuka?
- Bilo je puno uspona i padova. Mislim da sam tisuću puta rekao da ću prestati trenirati i da ću odustati od svega. Nije to ništa teži put od bilo kojeg puta nekog profesionalnog sportaša. Kod svih nas puno je uspona i padova, teških trenutaka, svako taj svoj put percipira na svoj način. Meni je atletika oduvijek bila velika ljubav, iz tog razloga bilo mi je i lakše raditi. To što sam sebi možda posložio život izvan atletike, sigurno mi je olakšalo pristup atletici. Kupio sam si velik broj godina da se mogu posvetiti sportu. Kao trener radim u Atletskom klubu Mladost, pet godina proveo sam u Nogometnom klubu Lokomotiva, još uvijek sam dio Lokomotive, ali to je sada na jednoj maloj pauzi. Ta dva angažmana su mi spasila atletiku, bezbrižno odlazim na natjecanja, ne razmišljam o financijama, računi će uvijek biti plaćeni, posao je tu. Svaki dan se budim s ciljem koji je izvan te rutine, smanjio sam si opterećenje na tu jednu jako važnu stvar. Vjerujem da je i to jedan od razloga zbog kojega sam danas tu gdje jesam.
Filip, dakle, trenira i onda kada ne trenira, možda se i u tome krije tajna uspjeha?
- Istina, čitav dan sam na stadionu. Idem s treninga na trening, ručak, možda kakva pauzica, onda opet trening. Da se razumijemo, ne doživljavam ja sve to kao obaveze, čitav dan sam među mladim ljudima koji se bave sportom, okružen sam ljudima koji stalno ganjaju nekakve ciljeve, mislim da me to puni nekom pozitivnom energijom. Okružen sam ljudima koji žele, a i ja sam isti takav. Mislim da od toga nema bolje kombinacije. Dodatni motiv su mi i rezultati koje postižu moji atletičari, na Europskom prvenstvu do 18 godina sigurno ću imati tri atletičara, njih još troje je jako blizu norme. Na Europskom prvenstvu do 20 godina normu mi love jedna atletičarka i dva atletičara. Nisam samo trener za skokove, u svim sferama sam. Od 400, 400 prepone, skok u dalj, skok u vis, skok s motkom, u jednom dijelu i bacanja... Na sve strane sam. Ono što je zajedničko je eksplozivnost i brzina, ali priča atletike se i inače bazira na eksplozivnosti.
Budući da je olimpijska viza izvađena, da vrlo brzo slijedi nastup na Europskom prvenstvu, hoće li se nešto promijeniti u načinu rada i pristupu radu?
- Europsko prvenstvo mi je prioritet. Idem stanicu po stanicu. Ne želim baciti lopticu predaleko. Olimpijske igre su za dva mjeseca, forma mi je sada na visini. Idemo sada baciti sve karte na EP, a kada dođe Pariz, onda ćemo sve karte baciti na Olimpijske igre. Ante Ivanda, trener s kojim sam surađivao u Lokomotivi, uvijek je djecu pitao: „Koja utakmica je najbitnija?“. Onda bi malo sačekao da ih čuje, pa rekao: „Ona iduća!“. Ono što je iduće je i najbitnije. Idemo od natjecanja do natjecanja, svako iduće natjecanje je najvažnije, uvijek pokušavam iskoristiti svaku prigodu koja mi se pruži. Što imam kalkulirati, tko živ, a tko mrtav za tri tjedna. Kada stanem na zaletište za mene to natjecanje postaje kao finale Olimpijskih igara, u atletici se to rjeđe vidi, ali u nogometu recimo jako često. Ako si na treningu na 90 posto, na utakmici ćeš biti onakav kakav si na treningu. Dakle, trening i natjecanje uvijek moraju biti na 100 posto, jer tako se radi adaptacija. Sebe uvijek želim prezentirati na najbolji način.
- Ovaj način rada i ovaj režim rada pridonijeli su ovom rezultatu. Kada bih sada išao nešto mijenjati to bi bilo kao da u savršenu formulu dodajem neki novi dodatak. Nema promjene i neće ih biti. Ovo je doza ugode i obaveza koja me ispunjava. Nemam namjeru ići na pripreme u Južnu Afriku, poput ovih vrhunskih daljaša, meni je važno da sam u Zagrebu, djevojka mi je u Zagrebu, zajedno smo, imamo obaveze, tu mi je grupa, prijatelji, druženje. Meni je super biti među ljudima, među mladima, biti izoliran mi je totalno glupo. Koja je misija sportaša, ako ne da bude uzor mladima. A uzor je lakše biti ako si među njima, nego ako te samo gledaju na televiziji ili na reklamama.
Zanimljiv je to pristup, dijeliti svoja iskustva mladim natjecateljima i učiti ih onim iskustvima koja u isto vrijeme sam stječeš na natjecanjima?
- Stariji treneri teško nadilaze svoj ego i odlaze kod nekoga pitati savjet, meni to nije problem sada, a nadam se da mi neće biti problem niti kada budem stari trener. Nadam se da se neću s vremenom promijeniti, cilj sporta je druženje, socijalizacija, zajedništvo, a ne da nas sport odvaja zbog nekakvih interesa ili koječega. Da, naravno, to ne znači da ja nemam trenera. Logistički mi pomaže direktor Mladosti Franjo Pavlović, pomaže mi i Dejan Vojnović, koji mi je prije tri godine bio službeni trener, ali kako je sada u tenisu na vrhunskoj razini ne može stalno biti prisutan.
Je li vam žao što sve to što danas imate u Zagrebu, nemate u rodnom gradu? Nije da niste pokušali nešto napraviti u Rijeci?
- Naravno da mi je žao. Pokušao sam to ostvariti i u Rijeci, ali sam tada udario u zid. Kao mladu osobu nitko te baš ne doživljava ozbiljno, svaki novi prijedlog, ideja, inovacija, teško se prihvaćaju. Nikome ništa ne zamjeram, znam da tada nisam vidio cjelokupnu sliku obaveza koje ljudi imaju, ali žao mi je da je tako ispalo. Žao mi je što nisam imao bolji odnos s Lucianom Sušnjom, bio sam mlad i pomalo blesav, a on je tada već bio u godinama u kojima i nije želio da mu se netko suprotstavlja. Zaista mi nije bila namjera suprotstavljati se Lucianu Sušnju, želio sam da se primjene neke ideje koje bi pomogle meni i klubu. Primjerice, to u Mladosti sada savršeno funkcionira, svaka moja ideja je prihvaćena, svaka ideja mojih sportaša s moje je strane prihvaćena. Moji sportaši su se trenutačno aktivirali na društvenim mrežama kluba, jedan njihov video je dobio 2,3 milijuna pregleda, preko njega klinci rješavaju sponzorstvo za klub. Mladi znaju što tržište traži, jer mladi jesu tržište. No, da se vratim na Rijeku, žao mi je, ali Zagreb je grad prilika, a tko zna, možda se jednom i vratim. U svakom slučaju nema zamjerki, uvijek sam „open mind“. Vidim ja sada kako stariji treneri funkcioniraju, svi su međusobno posvađani, a čemu svađe? Mala smo obitelj, ukupno imamo možda 10 tisuća članova, dakle mi smo malo selo. Pa hajdemo da to selo funkcionira tako da se podignemo. To će nam svima biti u interesu. Kada će to biti, hoće li to biti, to tek treba vidjeti. Ali ima nas mladih trenera koji to jako guramo, ima nas puno, dogodila se smjena generacija, svi smo po čitave dane na stadionu i svi surađujemo. Sada je valjda samo pitanje kada će i nas puknuti godine (ha, ha, ha).
S vremenom sigurno.
- Da. To tako ide. Možda ćemo biti godinama stari, ali nadam se da ćemo i dalje u glavi biti mladi, blesavi i otvoreni za sve, zaključit će Filip Pravdica.
