Već nekoliko vikenda za redom, u europskoj prijestolnici kulture, a potrajat će za dugog toplog ljeta, ovog „novog normalnog“, prvog postokoronskog, jedan riječki kvart, bolje kazano, kultna zona od Vodovodne ulice preko Rječine do Ružićeve, pa sve od južnog spoja na Titovom trgu i sjevernog, kojim je i ime nadjenuto, Hartere, doživljava svoj preporod. Mlade riječke snage, udruge čiji entuzijasti i aktivisti u običnom gledaju savršeno, u prošlosti ipak vide svjetlu budućnost, u trenutnom ostvaruju zamišljeno, pokušavaju svim snagama i silama, od nečeg običnog, učiniti pomalo neobično, privlačno, lijepo, atraktivno, za svakog ponešto.
Aktivnosti su objedinili jedinstvenim imenom „Mjesni odbor Hartera – zajednica u nastajanju“, a program, što više niz različitih kulturnih, sportskih i scenskih sadržaja provode pod motom „U Harteru na Kvarteru“.
U prvom su vikendu objavili „Kvarterski rječnik“, jedinstven pisani dokument kojim su na jednom mjestu, a stvarno na 30-tak pozicija duž Vodovodne i Ružićeve ulice, te prostora nekadašnje Tvornice papira (Hartera), objavili i postavili ploče s opisima znakovitih lokacija, prepoznatljivih iz prošlosti, ništa manje važnih niti danas. Prvenstveno za svakoga tko drži do tradicije i trenutka življenja, čiji tijek svi prolazimo. Taj isti Rječnik u kojem su i pojmovi – Portal, Ružićeva, Školjić,... Harterske škale, Vandalizam,...Zvir, Hartera,...Akvadukt,... Pčelarstvo,...Žakalj,...Marijan Kosić,...Vodovodna, ovako nasumce navedeni, svaki opisan živopisno i s porukom. Čistila se i uređivala Hartera, planinarilo, bicikliralo, skejtalo, farbalo, slušalo predavanja, roštiljalo, pjevalo i sviralo, slušalo o prošlosti, upoznavalo ono pored čega svakim danom prođemo, a pojma nemamo što, za što i radi čega je značajno. A jest !
Nastavilo se tako, vikend za vikendom, a osmišljeni sadržaji izlaze na vidjelo. I tako ovog vikenda na red stigoše djela street-art umjetnika i svih onih kojima je kist i sprej izražajno sredstvo. Niti Ružićeva na velikim zidnim površinama podno ulice Račkoga, niti Vodovodna na pročeljima velikih stambenih zgrada više nikad neće biti ista. U Vodovodnoj, novi izgled dobiva i jedan veliki zid nasuprot garaže Autotroleja.
U GARAŽI DO POSLJEDNJEG DAHA
Prije osam godina, na jednom djeliću tog zida, prigodnom slikom, grafitom, stanovnici Vodovodne ulice odali su počast i oprostili se od svog velikog prijatelja i riječke sportske legende. Marijan Kosić, u vremenima bivše države bio je najuspješniji motociklist, najtrofejniji u poslijeratnoj povijesti (poslije 2.svjetskog rata), jedini s 11 naslova državnog prvaka u motociklizmu i tri uzastopne Zlatne kacige (za po tri godine naslova državnog prvaka u nizu), tada najvišeg sportskog priznanja nacionalne asocijacije, što je predstavljalo uspjeh kojeg nikad nitko nije nadmašio.
Ovaj skromni Bodul, rođen u Vrhu na otoku Krku 22.kolovoza 1941.godine, Riječaninom postaje s deset godina., a stanujući i radeći, dulji dio svog života, upravo u Vodovodnoj, zaslužuje sinonim „Dobrog duha Vodovodne“. Kao vrsni mehaničar motornih vozila, znalac svojeg zanata, 1966.godine oprobao je svoju nadarenost u vožnji motociklima. I te prve godine, na riječkoj utrci osvaja osmo mjesto, da bi godinu kasnije, s dvije pobjede u Banja Luci, u dvije različite klase, krenuo u slavni put uspjeha, što ga je dovelo do najtrofejnijeg motocikliste. Nizao je pobjedu za pobjedom, titulu za titulom. Ostaje upamćen i kao posljednji rekorder nekadašnje riječke „Utrke oslobođenja“, na stazi oko Trsata, što se vozila posljednji put 23.travnja 1972.godine. Tog je dana pobijedio u dvije klase, 175 ccm i 250 ccm, a „Yamahom 250“ odvezao je rekordno vrijeme 1:23,2 minuta prosječnom brzinom 129,496 km/sat. Osamdesetih godina vozi rjeđe, ali ipak ne propušta prvu motociklističku utrku u neovisnoj Hrvatskoj, na Automotodromu Grobnik, 22.lipnja 1992.godine. Bilo je to onog dana kada je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman držao govor na prostoru grobničkog aerodroma.
Na žalost, Kosić je, spletom okolnosti, doživio težak pad, nakon kojeg se dugo oporavljao, nikad više nije sjeo na trkaći motor, ali je, pomalo ostavljen i zaboravljen, svakodnevnicu upražnjavao u svojoj garaži u Vodovodnoj ulici. Od popravka ponekog automobila imao je za ono malo skromnog života, „za koricu“ kruha, kakvim je oduvijek živio. I u pauzi za obvezni „kapučino“.
Upravo je u „svom hramu“, svojoj garaži, 14. studenog 2011.godine, proživio posljednje minute s alatom u ruci.
DOBRI DUH VODOVODNE
Marijan Kosić bio je i ostao najveći, slavan, rekorder, miran, tih, povučen i poznat, jednostavno – Mario. Za života je bio legenda. Ostao je to dan danas, bit će i u budućnosti. Njegovo ime i doprinos motociklističkom sportu upisani su zlatnim slovima u oktansku knjigu.
I tako, s godinama, prvotni grafit saživio je s vremenom, ostali su tek obrisi. No, da se ne zaboravi, pobrinuli su se mladi. Ovih dana, ali na pet puta većoj zidnoj površini 185 m2), ovog puta slikovno dočaravajući kompletnu simboliku cijele, osamstometarske, Vodovodne ulice, od početnog tunela sve do Đardina. A znakovito – Kosić na motociklu u više sekvenci.
Vrijedi odskora prošetati ovom, ipak, očito, ne zaboravljenom riječkom ulicom, upoznati njene kutke, popiti kavicu u jednom od kultnih riječkih kafića, „Skradinu“, povesti „ćakulu“ o svemu i svačemu.
U Kvarterskom rječniku o Marijanu Kosiću piše: „Dobri duh Vodovodne.Motociklistički as, rodio se na Krku.Odatle mu valjda bodulska upornost zaslužna za rekordni broj osvojenih naslova. Nema kutka kojeg njegove gume nisu projurile – stazu oko Trsata, legendarni Preluk i Grobničko polje. Bio je idol generacijama, a baš ovdje, naprijed kada se Vodovodna savije ulijevo, još stoji njegova garaža. Sedamdesete, poneka prije i mnoge poslije, bile su godine kada je popraviti auto kod Kosića bio renome ravan statusnom ugledu u društvu.Riječke bi ceste izgledale drugačije da još postoji jedan kutak Vodovodne. Tamo gdje je Kosić mirno gledao ispod haube“.
A na ruzinavoj garaži, pri dnu, dan danas piše simolična brojka „36“. Bio je to jedan od Mariovih startnih brojeva,.... Iduće je 2021.godine 80 godina od njegova rođenja, a deset od smrti.
HARTERA – NOVO RIJEČKO IZLETIŠTE
Projekt Kvartera zajednički provode udruga Urbani separe, DeltaLab – Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam, Sveučilište u Rijeci, Centar za umjetnost i urbanistiku iz Berlina, međunarodna mreža City Toolbox i Goethe Institut Kroatien.
U sveobuhvatnom i višemjesečnom, prvenstveno vikend programu revitalizacije Hartere – novog riječkog izletišta, sudjeluju brojne riječke organizacije, udruge, građanske inicijative i pojedinci među kojima su: Galerija Kortil by Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Skateboard klub Kvarner, Kreativni kolektiv Kombinat, Pčelarska udruga Milutin Barač Rijeka, Savez udruga Molekula, Tranzicijska inicijativa Rijeka, Caffe bar Skradin, Radio Roža i Kvart za 5. Sve je dio projekta „Rijeka 2020. – Europska prijestolnica kulture“.
Mural o Vodovodnoj i u Vodovodnoj, uz simboliku legendarnog motocikliste Marijana Kosića izvode studenti Akademije primjenjene umjetnosti u Rijeci Petar Pinčić i Marko Zurak sa suradnicima.
Fotogalerija Miroslav Krpan
