Marinko Lazzarich autor je monografija "Kantrida bijelih snova", "Neka bude Orijent" i "100 godina stadiona Kantrida".
Dok je dječački zaneseno nogomet učio igrati u školi nogometa HNK-a Rijeka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije mogao ni pretpostaviti da će jednog dana kao izvanredni profesor Učiteljskog fakulteta u Rijeci pisati znanstvene radove s nogometnom tematikom.
Izv. prof. dr. sc. Marinko Lazzarich objavio je u svibnju 2023. godine znanstveni članak naslovljen "Aktualizacija povijesnoga nasljeđa i sportskih korijena Hrvatskoga nogometnog kluba Rijeka", u kojemu negira pravni kontinuitet klubova US Fiumana i HNK Rijeka, u zaključku je napisao sljedeće: 
Nogomet je urezan u povijest grada Rijeke jer je u povijesnim distorzijama nerijetko značio više od igre. Prijepor oko godine osnutka HNK Rijeka i njegova imena postavlja se kao formalno-pravno ali i ideološko pitanje, upućujući na još uvijek aktualnu raspravu oprečnih gledišta na prostoru granice. Otegotna je okolnost što su u brojnim migracijama zagubljeni relevantni dokumenti ostavši zauvijek nedostupni široj javnosti, čijom bi analizom bilo jednostavnije pratiti povijesni (dis)kontinuitet klupskoga razvoja u prostoru nekadašnjega kamenoloma.
Teza o istovjetnosti navedenih klubova prvenstveno nema dostatno pravno i formalno utemeljenje. US Fiumana i HNK Rijeka nemaju zajednički pravni kontinuitet.
Kroz povijest gradskoga nogometa moguće je, međutim, promatrati kontinuitet tradicije koju je Rijeka s vremenom izgubila.
Trajnost sportske tradicije i prakticiranja nogometne igre u prvoj polovini 20. stoljeća. Taj se kontinuitet ogleda u sportskom ugledu i ulozi Olimpije, Glorije, Fiumane i Kvarnera/Rijeke kao vodećih nogometnih klubova u gradu.
Na kraju valja naglasiti da nogomet kao socijalno „prizemna stvar“ itekako može postati izazovnom istraživačkom temom, stoga vjerujemo da će ova studija biti poticajna podloga za buduća komplementarna istraživanja povijesti sporta. Rijeka je grad s nizom partikularnih identiteta od kojih je jedan i sportski.
I u njemu se, između ostaloga, zrcali kozmopolitski karakter Luke različitosti, sredine koja se više ne može ukalupiti u shemu grada granice jer je spremna suočiti se sa svojim povijesnim nasljeđem i u domeni sporta.
Zbog lakšega pregleda obiman tekst objavljujemo u šest zanimljivih nastavaka bez fusnota, izvorni znanstveni članak možete pročitati OVDJE
Četvrti dio: Odbor za nogomet Gradskoga fizkulturnog odbora osnovao je Fiskulturno društvo Kvarner
U siječnju 1946. godine održana je sjednica sportskoga vodstva ujedinjenih sindikata i fiskulturnoga odbora na kojoj je odlučeno kako će Gradski fizkulturni odbor Rijeke biti mjerodavno tijelo u području sporta i fiskulture.
Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mijo Hršak održao je u lipnju 1946. godine u prostorijama Gradskoga fizkulturnoga odbora sastanak s predstavnicima nogometnih klubova iz Rijeke i Istre, prenoseći odluku Fudbalskoga saveza Jugoslavije o uključivanju jednog predstavnika s istarsko-kvarnerskoga područja u prvo klupsko državno prvenstvo.
Naime, osim klubova iz svih federalnih jedinica Prva savezna liga trebala je uključiti i klubove iz ponovno pripojenih teritorija Istre, Rijeke i tadašnjega Slobodnog Teritorija Trsta (STT).
Na sjednici Gradskoga fizkulturnoga odbora predstavnici sportskih društava u području nogometa raspravljali su o tome koji će klub predstavljati regiju u kvalifikacijama za državno prvenstvo.
Predstavnici Magazzini Generalija smatrali su kako njihov klub kao prvak gradskoga prvenstva ima prednost pred ostalim sportskim društvima.
Potpredsjednik Edoardo Radetti naglasio je da odabir Magazzini Generalija ne bi zadovoljio ostale klubove, dok bi objedinjavanje ekipa iz metalurškoga područja naišlo na otpor predstavnika Magazzini Generalija, stoga ne preostaje drugo nego prihvatiti treću opciju i osnovati jedan novi nogometni klub s najistaknutijim igračima koji su sudjelovali na Kupu „Giovanni Maras“.
Svi sudionici sastanka složili su se s tim prijedlogom.
Odbor za nogomet Gradskoga fizkulturnog odbora osnovao je tako Fiskulturno društvo Kvarner / Società Cultura Fisica Quarnero, polivalentno društvo od 12 sportskih sekcija, među kojima i nogometnom.
Jezgru novoosnovanoga nogometnoga kluba sačinjavali su igrači klubova Magazzini Generali, Cantieri Navali i Torpedo.
Momčad je sastavljena od najboljih domaćih nogometaša, a novoosnovani je klub trebao postati simbol ujedinjenja dvaju gradova koje je dijelila granica na Rječini.
Na osnivačkoj sjednici 29. srpnja 1946. izabrana je uprava nogometnoga kluba čiji je prvi predsjednik postao Pietro Klausberger, a tajnici Egidio Barbieri i Vladimir Kocijan.
Kvarner je trebao predstavljati grad i regiju u kvalitetnom državnom natjecanju u koje je ušao kao predstavnik dijela Hrvatske oslobođenog od talijanske okupacije.
Upravo je putem sporta nametano uključivanje spornih područja u okvire nove države.
Suparnik riječkom Kvarneru u kvalifikacijama bio je novoosnovani pulski klub Unione sportiva Operaia (USO, Pula).
U dvjema utakmicama Kvarner je bio bolji i tako zaigrao u prvom državnom poslijeratnom prvenstvu Jugoslavije kao predstavnik Istre i Rijeke.
Unatoč nedostatku teritorijalnoga sporazuma, klub s tog područja uvršten je 1946. godine u Prvu saveznu ligu.
Riječani su samo nekoliko susreta Prve savezne lige odigrali na Kantridi jer igralište kvalitetom nije odgovaralo tom rangu natjecanja.
U prosincu 1946. godine otvoreno je obnovljeno Omladinsko igralište (Campo Cellini) na Belvederu, pa Kvarner seli u središte grada.
Nažalost, političkom odlukom Kvarner je morao napustiti prvoligaško društvo, iako je na kraju prvenstva osvojio deveto mjesto, dostatno za ostanak; tršćanska Ponziana ostala je u prvoj ligi, unatoč činjenici da je
bila plasirana iza Riječana.
To je bila politička odluka tadašnjega Fudbalskog saveza.
U godinama nakon rata život se u gradu polako ali sigurno stabilizirao u svim segmentima.
Konačnim pripojenjem Istre i Rijeke matici Hrvatskoj i Jugoslaviji početkom listopada 1947. godine osniva se Nogometni centar za Istru, Rijeku i bivši Primorsko-goranski okrug.
FD Kvarner 19. kolovoza 1948. prestaje biti sportskim društvom te ostaje samo nogometni klub.
Brojni riječki nogometaši talijanske nacionalnosti nisu prihvatili činjenicu da Rijeka neće pripasti Italiji, pa napuštaju rodni grad i nastavljaju karijeru diljem Apeninskoga poluotoka.
Krajem četrdesetih godina u Torinu se našla velika kolonija raseljenih Riječana.
Sportski zanesenjaci osnovali su 1948. godine klub pod imenom Unione sportiva Eneo koji je ubrzo preimenovan u US Fiumana.
Torinska Fiumana nekoliko se desetljeća natjecala u regionalnom prvenstvu Pijemonta.
Domaće je utakmice Fiumana igrala na Sportskom kampu „Ezio Loik“, uglavnom u Prima Divisione i Seconda Divisione (gradska i regionalna liga) do 1987. godine kada je klub zbog financijskih poteškoća raspušten.
Iako je torinska Fiumana uredno registrirana u Federazione Italiana Giuoco Calcio pod imenom predratnoga riječkog kluba, upitno je može li se smatrati njegovim pravnim sljednikom.
Sportsko su društvo pokrenuli ezuli i u njemu su uglavnom nastupali migranti iz Julijske krajine i Dalmacije.
Ipak, početkom pedesetih u timu su se našli i neki prvotimci Kvarnera, Riječani Macorin, Pavanello, Petronio i Blasich, a 1957. godine za Fiumanu je zaigrao Aldo Giurini, još jedan talentirani mladić iz Kvarnerove omladinske škole.
U Jugoslaviji se sport suočavao s velikim poteškoćama, ponajviše s reorganizacijom amaterizma.
U duhu socijalizma i u nogometnim se kolektivima nastojalo uspostaviti samoupravno organiziranje jer je profesionalizam uzimao sve više maha.
Zbog zategnutih jugoslavensko-talijanskih odnosa u vezi budućnosti Trsta klubovi koji su dolazili iz gradova koji su u međuraću potpadali pod Italiju suočavali su se s mnogim neugodnostima na sportskim borilištima.
Njihovi su igrači bili izloženi raznoraznim provokacijama i nacionalističkim ispadima.
Unatoč proklamiranom jedinstvu bratskih naroda talijanski igrači Kvarnera bili su česta meta nacionalističkih ispada na utakmicama diljem zemlje.
Riječki je klub 1949. godine ostao gotovo bez dvije garniture igrača koji su nastupali u prvoj i drugoj ligi.
Nova momčad sastavljena od nekompetentnih zamjena nije uspjela zadržati drugoligaški status.
Pitanje suvereniteta nad teritorijem Trsta između Jugoslavije i Italije djelomice je ostalo otvoreno do 1954. godine.
Politička previranja odrazila su se i na sport. Ta je godina bila kritična za vrhunski sport u Rijeci.
Intenzivirala se retorika o društvenoj ulozi sporta u fizičkom odgoju mladih ljudi, čemu bi trebala doprinijeti i „komuna“ u granicama mogućnosti.
Zbog financijskih poteškoća većina članova uprave Kvarnera izgubila je nadu u poboljšanje teške materijalne situacije.
Utakmice nižeg ranga (Hrvatsko-slovenska nogometna liga) nisu nailazile na veći odjek kod publike, pa su klupski prihodi bili vrlo skromni.
Kvarnerovci su se grčevito borili za opstanak u republičkoj ligi.
Na izvanrednoj skupštini Gradskog odbora za sport 2. srpnja 1954. nazočni članovi donose zaključke o reorganizaciji kluba.
Između ostalog prihvaćen je prijedlog o promjeni naziva kluba u Nogometni klub Rijeka, kako bi budući kvalitetni predstavnik najveće luke u državi nosio ime svoga grada.
Time je otvorena nova stranica u riječkom sportu.
