Rijeka se pobjedom (2:0) protiv Intera približila tituli prvaka načinom koji iskazuje pravu snagu momčadi novog prvaka.
Ima neke simbolike u završnici sezone! Sve upućuje da će u zadnjim utakmicama Rijeka titulu prvaka premoćno osvojiti upravo zahvaljujući filozofiji trenera Matjaža Keka.
Naime, izrazito slaba realizacija u nekim drugim okolnostima morala bi zabrinjavati, ispada da Rijeka pogotke može postići samo iz kaznenih udaraca.
U zadnjima trima utakmicama od pet pogodaka, četiri su postignuta udarcima s bijele točke.
Mario Gavranović protiv Intera napokon je postigao pogodak iz igre, ali se napadač Rijeke nije oslobodio loše karme.
U nekoliko reakcija uočljivo je da Gavranović još uvijek nije prevladao specifičnu psihološku blokadu, protivnički vratari ponekad znaju do neba narasti u očima prestrašenih napadača.
Još je očitiji primjer Franka Andrijaševića kojega inače krasi mirnoća u realizaciji.
Čini se da najbolji igrač i strijelac Rijeke u zadnjim utakmicama ne bi pogodio okvir niti da mora realizirati tzv. pretvaranje u ragbiju.
Budući da se problem realizacije ne može svesti samo na igru Gavranovića i/ili Andrijaševića, u razdoblju očigledne krize Rijeka nadmoćno pobjeđuje zahvaljući stabilnosti koja počiva na automatizmima u igri.
Suprotni primjer je Dinamova momčad, koja se u istom razdoblju raspala drugi put ove sezone i predala titulu prvaka.
Kek je u presudnom razdoblju sezone dosegnuo vrhunac, teorija da u svakom momčadskom sportu uspjeh počiva na antropološkim karakteristikama pojedinaca u praksi izgleda kao igra Rijeke u razdoblju krize realizacije.
Svaki igrač Rijeke koji promaši šansu za pogodak smije se uhvatiti za glavu, ali ne smije promašiti glavno da bi postao prvak!
