Rijeka je odigrala utakmicu u Koprivnici, Slaven Belupo dovoljno je kvalitetna momčad da izvuče maksimum iz riječke momčadi.
A gdje je otprilike maksimum naslutile su utakmice u gostima protiv dvije najbolje hrvatske momčadi, Hajduka (1:1) u HNL-u i Dinama (0:3) u polufinalu Kupa.
Ako se zanemari utjecaj sudaca u objema utakmicama, kao momčad Rijeka je puno bolje djelovala na Poljudu nego na Maksimiru.
Obrambeni blok u utakmici protiv Hajduka funcionirao je na puno višoj razini nego na utakmici protiv Dinama.
Igrači Hajduka kroz posjed lopte praktično nisu ni zaprijetili Simonu Slugi, koji je postao najbolji igrač utakmice zbog poznatih problema riječke momčadi u prekidima.
Treba uvažiti olakotnu okolnost da Hajduk nema pojedinačnu kvalitetu kao Dinamo (Soudani, Olmo, Gavranović, Hajrović...) kojemu je zbog toga lakše igrati na postavljene obrane.
Međutim, u proljetnom dijelu sezone većina najboljih igrača Dinama nisu u optimalnom stanju zbog čega je smijenjen trener, što znači da bi Rijeka koja je igrala na Poljudu imala veće šanse ostvariti pozitivan rezultat na Maksimiru.
Imala je šanse i ovako da se u drugom poluvremenu nije promijenio sudački kriterij, ali to je već otrcana tema.
Budući da je riječka momčad u najvažnijoj utakmici proljetnog dijela sezone zakazala u pristupu, nepostavljena riječka obrana protiv Dinama je patila i kada je imala višak igrača kao u situaciji kod primljenog pogotka (pogledajte fotku). 
Utakmice protiv najboljih hrvatskih momčadi bile su povrh svega realni pokazatelji pojedinačne kvalitete riječkih igrača.
U duelima s igračima Hajduka i Dinama odmah se vidjelo koji su fizički najmoćniji (Bradarić, Čolak, Heber, Zuta, Punčec...) igrači Rijeke, vidjelo se da nekim igračima još treba vremena da se fizički dignu na potrebnu razinu (Pavičić, Puljić, Grahovac...), da neki standardni igrači nisu (Župarić, Acosty...) u stanju igrati u kontinuitetu na potrebnoj razini...
Funkcioniranje momčadi i funkcionalnost igrača u radnom opusu je trenera, nakon utakmica protiv Hajduka i Dinama trener Matjaž Kek jasnije je vidio limite momčadi u stvaranju.
Što se tiče znanja i/li kreativnosti, limite svakoga igrača određuje prirodna darovitost.
Ni jedan trener ne može Bradarića naučiti ovako situaciono igrati u utakmicama protiv Hajduka ili Dinama, malo treneri mogu utjecati na razlike u klasama igrača.
Kekov je posao bio stvoriti uvjete rada i načina igre u kojima Bradarićeva klasa nakon tri sezone dolazi do punog izražaja.
Teško da će itko od novih igrača iz današnje momčadi Rijeke ostati tri sezone na Rujevici.
