Hrvoje Šarinić pred kraj života bilježio je uspomene i priznao da ga sve više hvata nostalgija za rodnim Sušakom. Za života zadnje je rečenice pisao na obroncima iznad Samobora, na Sušak se nikada nije vratio.
Hrvoje Šarinić preminuo je u 83. godini.
Mjesto u hrvatskoj povijesti osigurao je kao najbliži suradnik Franje Tuđmana i jedan od osnivača HDZ-a, mjesto u hrvatskom nogometu osigurao je kao najmoćniji predsjednik Rijeke svih vremena.
Sin gradonačelnika Sušaka zarana je otišao iz rodnog kraja, cijeli radni vijek proveo je u inozemstvu.
U naponu snage gradio je nuklearke, dobio je francusko državljanstvo, zaslužio je Legiju časti koju je potpisao predsjednik Jacques Chirac.
U politiku je ušao 1989. godine, u HDZ-u stekao je status "barakaša" iz Savske, kao utemeljitelj HDZ-a stekao je veliko povjerenje predsjednika Tuđmana.
Nakon što je 1993. godine dao ostavku na dužnost premijera, postao je glavni pregovarač sa Srbima i politički gubernator riječke regije.
U jeku HDZ-ove političke ofenzive na riječkom području predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske postao je predsjednik Rijeke kojoj je 1995. godine prijetio sličan financijski kolaps kao prije pet godina kada se na nagovor Damira Miškovića pojavio Gabriele Volpi.
Počelo je kraće razdoblje blagostanja, veliki klupski sponzori postali su gospodarstvenici, koji na karti nisu znali pronaći Kantridu poput generala Ivana Čermaka i Luke Rajića.
Na parkingu tijekom sastanaka Izvršnog odbora bilo je parkirano više policijskih nego privatnih osobnih vozila, na sastanke se letjelo helikopterom (Filipović)...
Na početku Šarinićeva mandata riječki je klub imao društveno-politički najutjecajniju upravu od osamostaljenja, Šarinić je uložio velika inicijalna sredstva da bi Rijeka postala drugi hrvatski klub iza Tuđmanove Croatije.
Šarinić je u godinama koje su slijedile brzo proživio velike promjene, u njegovu habitusu sve je više počeo prevladavati sušački svjetonazor koji je zvučno baštinio na prirođenoj čakavštini.
Prije nego što se 1998. godine razišao s Tuđmanom, nogomet je počeo drugačije doživljavati.
U kasnijim je razgovorima za Novi list otvoreno govorio o tome da je u klub ušao politički motiviran i priznao da ga je vrlo brzo obuzela strast za nogometom.
Iako se u nogomet nije previše razumio, poput većine ostrašćenih navijača vodio je žučne stručne rasprave.
Pri kraju Šarinićeva pokroviteljstva na mjestu predsjednika Rijeke promijenili su se Franjo Šoda i Žarko Tomljanović.
U razdoblju konačnog Šarinićeva političkog pada Rijeka se do zadnjega kola borila za prvaka, postavši politički simbol otpora prema središnjici na svim hrvatskim stadionima uključujući maksimirski.
Rijeka je u sezoni 1998/99 navijestila skorašnje društvene promjene, Šarinićeve proslave riječkih pobjeda s pripadnicima Armade uz podrugljive pjesme o Tuđmanu postale su omiljeno političko štivo do kojih njemu više nije bilo stalo.
Godinu dana kasnije dogodile su se tzv. demokratske promjene, počela je detuđmanizacija društva koju je Šarinić krajem devedesetih javno prizivao iako se nikada nije odrekao Tuđmana.
Šarinić je 2000. godine u dogovoru sa Slavkom Linićem klub prepustio novoj garnituri ljudi pod paskom svog stranačkog pobočnika Roberta Ježića, koji je idućih godina Rijeku vješto vodio u kohabitaciji s lokalnim čelnicima SDP-a.
Hrvoje Šarinić bio je počasni predsjednik Rijeke sve dok njegovu ulogu tijekom pretvorbe 2013. godine nije preuzeo sadašnji vlasnik Gabriele Volpi.
Dolaskom talijanskog milijardera Rijeka se oslobodila političkih utjecaja i počela igrati tržišnu utakmicu, pod vodstvom Damira Miškovića prošle sezone osvojila je prvu titulu prvaka.
Pokojnog predsjednika Šarinića u klubu se danas sjećaju jedino Milica i Tihana.
Možda se netko sjeti negdje prigodno spomenuti da je klub devedesetih godina preživio isključivo zbog utjecaja jednoga pokojnoga sušačkog političara, koji je na kraju mandata toliko zavolio nogomet da je postao kontroverzan.
Klub je 1999. godine izgubio prvu titulu prvaka kada Šariniću više nije bilo važno što je dobio zadnju političku utakmicu.
