Rijeka prolazi kroz prvo krizno razdoblje otkada Damir Mišković i Matjaž Kek surađuju.
Obojici je primarno da navijači i sportska javnost prvo prepoznaju, a onda i uvaže realne razloge zbog kojih su ciklusi uspona i padova u svakom klubu prirodni poput morskih mjena.
Rijeka je prošle sezone dosegnula vrhunac terenu i izvan njega, u datim okolonostima pad je bio neizbježan i relativno lako predvidljiv.
Sada je lako pametovati, dosta je o tome pravodobno govorio Kek između redaka. Možda se preventivno moglo nešto više učiniti da bi se sačuvala zdrava igračka supstanca, ali promjene su u svakom slučaju bile nužne.
Krize je najlakše prebroditi dodatnim investicijama u igrače iako ni klubovi najveće platežne najčešće ne uspjevaju bezbolno proći kroz procese reskonstrukcija momčadi koje dosegnu vrhunac.
Rijeka ima ograničenu platežnu moć, proces promjena trajat će očito duže nego što se očekivalo zbog objektivnih i subjektivnih razloga, sada je najvažnije sačuvati pozitivnu atmosferu.
Stabilno ustrojeni klubovi lakše podnose stresove zbog loših rezultata, pogrešno je ishodište remetilačkih faktora (slučaj Gavranović) tražiti izvan klupskih zidova.
Svaka kriza može se riješiti jedino pozitivnim rezultatima, pet poraza u 14 kola sigurno ne pridonose dobroj atmosferi. A sudeći prema ponašanju bitnih igrača, dojam je da kriza nije dosegnula vrhunac.
U zadnjim utakmicama očigledne znakove slabosti počeli su pokazivati igrači koji su na početku sezone igrali stabilno.
Koliko god Kek uvjeravao sebe i druge da igrači pozitivno reagiraju na treninzima, utakmice u HNL-u pokazuju nešto sasvim drugo.
Pristup utakmicama u Europskoj ligi je drugačiji, momčad Rijeke ni jednom ove sezone u europskim utakmicama nije zakazala u elementarnim stvarima.
Kek nema potreba nešto bitno mijenjati u utakmicama protiv Austrije, AEK-a i Milana, posebice ako u četvrtak Rijeka pobjedi Austriju i istakne kandidaturu za plasman u drugi krug natjecanja.
U podsvijesti igrača Rijeke utakmice u HNL-u očito su postale drugačije natjecanje u kojemu sve više gube sigurnost, reakcije ključnih igrača (Vešović, Župarić, Zuta, Elez, Gorgon...) u duel-igri postaju zabrinjavajuće.
Da bi sačuvao sebe i okosnicu momčadi do zimskog prijelaznog roka, Kek bi trebao početi razmišljati o promjeni načina igre u HNL-u.
Nije realno od Keka očekivati da nakon četiri sezone preko noći počne igrati s trojicom stopera, iako bi to bio veći šok za trenera nego za igrače Rijeke.
Lakše bi bilo probati promijeniti način igre u središnjici i napadu, dovoljno je samo posložiti drugačiji tip igrača oko Mišića i Bradarića. Mogućnosti za promjene načina igre ima napretek, recimo da od standardnog 4-2-3-1 do klasičnog 4-4-2 rasporeda najviše treba mijenjati u načinu igre dvojice klasičnih napadača.
Promjenom načina igre najlakše se mijenjaju navike igrača, koji u pravilu uvijek pozitivno reagiraju na promjene.
Ako se nije promijenio trener, može se barem pokušati promijeniti loša karma.
