O preminulom Zvonimiru Lenžeru govore njegovi prijatelji, suradnici i bivši igrači...

Ponedjeljak, 04. travnja 2016. 19:37 Napisao/la  Nenad Daskijević

 Mislim da će proći puno vremena da se pojavio netko tko će za rukomet davati i raditi kao Zvone, rekao je kroz suze Tomislav Kruljac


U nedjeljnim popodnevnim satima rukometnu Rijeku, županiju i Hrvatsku potresla je tužna vijest o iznenadnom odlasku Zvonimira Lenžera. U novoj dvorani na Matuljima, dok je dolazio na utakmicu svog kluba, prestalo je kucati srce čovjeka koji će zauvijek ostati upisan velikim slovima u povijest rukometa u Matuljima.

Čovjek koji je svoju snagu trošio u prvom redu na djecu, miniće koje je vodio, trenirao, učio prvim rukometnim koracima, s ogromnom željom da odgoji sportaše i ljude. Zvone nikada nije patio od rezultata, najsretniji je bio kada bi napunio autobus djecom i otišao na neki od turnira diljem Hrvatske ili Europe. U lijepoj priči bilo je i izvrsnih rezulatata o kojima svjedoče mnogobrojni pehari i medalje kojima se ne zna točan broj.

Pionir rukometa i osnivač RK Matulji 2001 uhvatio se ogromnog posla prije nekih dvadesetak godina, a jedan od prvih minića bio je Marin Pleše:

- To je bila generacija dječaka rođenih 1989., 90. i 91. Svi smo išli u istu osnovnu školu. Zvone je išao od razreda do razreda i svim dečkima govorio da dođu na igralište iznad sadašnjeg Konzuma. Mnogi dječaci su odmah zavoljeli rukomet, a dan danas iz te generacije su mnogi više nego uspješni. Krešo Kozina je u reprezentaciji, braća Jelušić i Dino Slavić igraju Premijer ligu, Zoran Mudrić igra drugu ligu, Igor Tomić i ja smo treneri u RK Opatija.

Rukometnih početaka sjeća se i Vjekoslav-Mišo Sardelić:

- Moj prvi susret sa Zvonetom bio je kada sam radio kao profesor tjelesnog odgoja u osnovnoj školi u Matuljima, gdje smo imali rukometnu ekipu u kojoj je nastupao i Zvonimir. Nakon toga najviše ga pamtim kao trenera kroz mini rukomet. Ne znam niti koliko je generacija igrača i igračica Zvone odgojio. Njegovim odlaskom rukomet je mnogo izgubio i ne znam kada ćemo imati nekog poput Zvoneta.

Na počecima trenerskog staža Zvonimir je radio sa djevojkama u Opatiji o čemu sadašnja trenerica RK Liburnija Opatija, Višnja Hrmić kaže:

- Jako sam tužna i šokirana. To je bio čovjek koji je sto posto živio za rukomet. On je bio više od trenera. Vodio je naše cure 1992. godište od kojih su mnoge danas u Prvoj ligi. Ogroman gubitak za sve rukometaše.

Ono što je Zvone bio u rukometu na zapadnom dijelu Rijeke, Matulja i okolice, na suprotnom, istočnom dijelu grada s istom količinom energije i entuzijazma predstavlja Zvonetov prijatelj Tomislav Kruljac iz RK-a Pećine:

- Užasno mi je teško! Kao da sam ostao bez brata, rukometnog brata. Prije četiri godine bili smo zajedno na turniru u Olomouvcu u Češkoj i tamo smo posjetili teško bolesnog rukometnog prijatelja Jana Kratinu, koji je nedugo zatim preminuo. Sada je otišao i Zvone. Ne mogu vjerovati, bili smo veliki prijatelji, sve smo radili sa velikim veseljem za djecu. Godinama smo zajedno vodili pune autobuse djece u Mađarsku u Gyor. Uvijek su nas fenomenalno primali i svi su nas voljeli. Zvone je davao sve od sebe i od srca, tek sada će se vidjeti koliko je rukomet izgubio. Molim vas, spomenite Davora Bilobrka koji je puno pomagao Zvoniru, bez njih dvojice Evropa nikada ne bi znala za Matulje. Mislim da će proći puno vremena da se pojavio netko tko će za rukomet davati i raditi kao Zvone, rekao je kroz suze Kruljac.

Sadašnji predsjednik i trener RK Kozala, Alen Tomaš, svoju karijeru je započeo kod Zvoneta u Matuljima:

- Zvonimir i tadašnji trener seniora Goran Stašek ustupili su mi generaciju igrača 1998./99. godište. To je bio mini rukomet sa prelaskom na normalni, veliki rukomet. Odlična generacija koja je nakon dvije godine rada osvojila prvo mjesto na državnom prvenstvu u Čakovcu. Iz te generacije potječe velika nada Halil Jaganjac. Bilo je uživanje raditi u tom klubu sa Zvonetom i Goranom. Mislim da su to najbolje godine Matulja, seniori su iz treće ušli u drugu ligu, a zatim u prvu. Rastali smo se kao prijatelji i ova tragedija mi ne ide u glavu. Teško mi je, ne mogu vjerovati da Zvoneta nema.

U doba najvećih uspjeha kluba, školu rukometa je vodio Željko Radanović, koji je radio i mnoge druge stvari u klubu sa Zvonetom:

- Bilo je uživanje raditi u Matuljima. Radili smo u maloj školskoj dvorani u Matuljima, te u Osnovnoj školi Turnić. Zvone je davao cijelog sebe u klub, a uz takvog entuzijasta ni nama drugima ništa nije bilo teško. Ovo je veliki gubitak za sve rukometaše.

Uz Zvonimira, jedan od najzaslužnijih za uspjehe seniorske momčadi sigurno je Goran Stašek:

- Za mene je Zvone bio rukometni simbol Liburnijskog kraja. Kroz zajednički rad često smo pričali o počecima kluba i uvijek me je fasciniralo kako je uspijevao animirati toliki broj djece, ne samo u Matuljima, nego na cijelom području od Lovrana do Viškova. Kroz zajednički rad postali smo prijatelji i mogu reći da Zvone nije samo obilježio moj rad, već rad i uspjehe mnogih rukometaša i sportskih djelatnika. Kao mladog trenera pozvao me u svoj klub i svoj dom, te mi pružio priliku da sa razvijam, ne samo kao trener, nego kao i čovjek. Prijatelju, hvala ti na svemu.

Zvonimir Lenžer bio je uspješan i cijenjen rukometni djelatnik, te je bio član IO Rukometnog saveza PGŽ. Do jučerašnji predsjednik Županijskog rukometnog saveza Darko Dunato kaže:

- Šokiran sam kao i mnogi rukometaši i sportaši. Dan prije smo razgovarali i ne mogu shvatiti da ga više nema. Zvone je bio izuzetan radnik, rekao bih rudar. Svi smo cijenili njegov rad u županiji i ovo je veliki gubitak i za hrvatski rukomet.

Koliko je bio sposoban i kojom brzinom bi nalazio rješenja za izlaze iz raznih situacija mogu posvjedočiti mnogi igrači i suradnici. U sezoni 2011./12. dječaci Matulja osvojili su 2. mjesto u županijskoj ligi, te su stekli pravo nastupa na državnom prvenstvu u Slavonskom Brodu.

Na roditeljskom sastanku zaključeno je da će klub snositi troškove natjecanja, a za ostalo se roditelji moraju snaći i pokriti troškove. Nikakav odlazak u hotele nije dolazio i obzir, te je Zvone u roku par sati osigurao smještaj i prehranu.

Angažirao je svog oca Dragu kao kuhara i vozača, sa još jednim kombijem zaputio se u Slavoniju. Dječaci su bili smješteni u derutnom planinarskom domu, Drago je kuhao, djeca su bila zadovoljna i osvojila treće mjesto.

Radost rukometnog življenja svaki od tih dječaka dugo će pamtiti, ne zbog medalje već zbog druženja sa Zvonetom.

Bog, Zvone i hvala !