Tjedan dana prije prve utakmice u nastavku sezone roster Rijeke promijenio se jedino u zadnjoj liniji.
Otišla su trojica stožernih igrača u zadnjoj liniji: jedan je potjeran (Punčec/Kansas City), jedan je prodan (Župarić/Portland Timbers), jedan je pušten (Kvržić/Kayserispor).
Nino Galović stigao je iz japanskog Sagana Tosua kao slobodan igrač, što znači da je vlasnik kluba Damir Mišković za sada zaradio nešto manje od 1,5 mil. eura!
U središnjici i napadu ništa se u rosteru nije promijenilo.
Mišković još nije dobio ni jednu prihvatljivu ponudu, prije svih za Maxwella Acostyja koji je najbliži izlaznim vratima zbog toga što mu ugovor istječe na ljeto.
Ako ne stigne prihvatljiva ponuda, Mišković će Acostyju vjerojatno ponuditi novi ugovor da na ljeto ne bi otišao bez odštete.
Zimski prijelazni rok ne završava 1. veljače, kada Rijeka igra utakmicu 20. kola protiv Lokomotive u Kranjčevićevoj, ali nije realno očekivati velike promjene kao u zadnjoj liniji.
U nastavku sezone središnjici riječke obrane (Escoval, Galović, Velkovski) trebat će nekoliko kola da se profilira i uigra.
Dvojica (Galović i Velkovski) stopera su debitanti budući da je jedan (Velkovski) od njih igrao samo pet utakmica svih 90 minuta iako je stigao na ljeto 2018. godine.
Uigravanje uže obrane ovisi o načinu igre u središnjem bloku, od trenera Simona Rožmana izravno ovisi na koji će način stopere izlagati pritisku protivničkih napadača.
Rožman u pripremnom razdoblju ostavlja dojam da ga nije jako briga što je od Dinama prošle godine u dvjema utakmicama dobio čak 8 pogodaka, čini se da stoperima Rijeke neće biti lako igrati u nastavku sezone!
Evo što to znači u praksi na najvišem nivou!
U doba najjačeg Leverkusena trener je bio Klaus Toppmöller, njemački stručnjak vodio je tada ponajbolju europsku momčad dvije sezone.
Jedan od stožernih braniča bio je Boris živković, pomalo zaboravljeni kapetan hrvatske reprezentacije igrao je 2002. godine u dresu Leverkusena finale (1:2) Lige prvaka protiv Real Madrida, na klupi su sjedili Jurica Vranješ i Marko Babić. 
Toppmöller je kao trener bio izrazito napadački ustrojen, Leverkusen je u njegovu mandatu igrao vrlo atraktivno, u finalu Lige prvaka igrači Leverkusena ostavili su bolji dojam od Galacticosa predvođenih Zinedineom Zidaneom.
Leverkusen je u završnicu znao ulaziti sa šest, sedam igrača, za središnje braniče (Lucio, Nowotny, Živković, Ramelow,...) takav je način igre bio izuzetno riskantan i zahtjevan.
Konkretno, u utakmici polufinala Lige prvaka protiv Manchester Uniteda odigranoj 2002. godine u Leverkusenu (1:1), Živković je tijekom cijele utakmice pretežito stajao sam na središtu igrališta s Ruudom van Nistelrooijom, tada jednim od najboljih napadača na kontinentu.
Većina igrača Leverkusena (Placente, Ballack, Ze Roberto, Basturk, Neuville...) jedva se vraćala do centra, Toppmöller se nije ustručavao igrati "jedan na jedan" protiv van Nistelrooija na širokom prostoru, Živkoviću nije bilo lako...
- Zašto je Toppmöller tako riskirao? Jednostavno! Možeš ili ne možeš, nema kod njega puno filozofije!? Ako ne možeš tako igrati, igrat će netko drugi, objasnio je Živković nakon utakmice zašto ga je Toppmöller toliko izlagao riziku.
Na kraju sezone 2001/02 Leverkusen je izgubio finale Lige prvaka, izgubio je finale njemačkog kupa, u Bundesligi je ostao bod iza prvaka iz Dortmunda.
Toppmöllera se više nitko ne sjeća iako je Leverkusen te sezone igrao najljepši nogomet u Europi.
U njemačkom nogometu Toppmöller je još i danas sinonim za neuspjeh, trenere na kraju pamte jedino po rezultatima!
