Snježana Pejčić polako odbrojava dane do odlaska na svoje četvrte olimpijske igre.
U Pekingu je postala prva hrvatska sportašica nakon osamostaljenja koja je dohvatila olimpijsku medalju (bronca, zračna puška), u Londonu i Riju odličja su zamalo izmakla iz ruku, očekivanja uoči Tokija sigurno su velika jer Snježana je ipak jedna od najboljih svjetskih strijelkinja.
- Situacija je trenutačno OK, malo je prevruće za trening i jedva čekam otići na put. Treniram na Drenovi, uglavnom ujutro, nekako je najugodnije od svih ponuđenih vremenskih perioda. A i inače uvijek treniram ujutro. Polazak je zakazan 16. srpnja, Olimpijske igre počinju 23. srpnja. Raspored je isti kao i uvijek, prvi dan zračna puška, nakon tri dana je mix i, ako sam dobro vidjela raspored, 31. je na redu trostav, započet će Snježana Pejčić.
Pandemija koronavirusa odgodila je Igre prošle godine, ove godine će se održati, ali psihoza je još uvijek prisutna.
- Najveća mi je psihoza, a to je zaista psihoza, to što moramo napraviti dva testa prije nego odemo na OI. Testove radim u ponedjeljak i srijedu, najveća mi je psihoza da ne budem pozitivna. Ne idem nigdje, ne družim se ni s kim i cijepljena sam. Da slučajno na jednom od ova dva testa budem pozitivna, slobodno se mogu zakačiti o prvu tužnu vrbu. Nije mi svejedno, ali nadam se da će sve biti u redu, nastavlja Snježana.
Kada je natjecateljska forma u pitanju ova će Riječanka sama za sebe reći da je OK.
- Ništa spektakularno. No, kod mene ne valja niti kada sam OK, niti kada nisam OK. Panika mi je s jednim i s drugim. Svi kažu, imaš već iskustva, ali zanimljivo, nakon ove pauze ispalo je da me je bacilo pet godina unatrag što se mentalnog procesuiranja velikih natjecanja tiče. Da mi je netko pričao da će to tako biti rekla bih da je lud. Imali smo tri velika natjecanja nakon pauze, jedva sam se malo našla na zadnjem natjecanju, na Svjetskom kupu, ovo prije kao da mi je netko izbrisao posljednjih deset godina. Ispala sam iz kontinuiteta, nisam vjerovala da će me toliko izbaciti iz takta. Sve se poremetilo. Zato u Japan idemo šta Bog da i sreća junačka. Tko preživi, pričat će! Mislim da će biti totalno bizarne ove Igre, ali s druge strane sam sretna da se održavaju. Vidim da sportaši najviše negoduju što neće biti publike, ja sam umrla od smijeha jer mislim: „Pa da, nama će se to isto drastično osjetiti!“ (ha, ha, ha). Ako bude rezultat katastrofa, kada me budu pitali što je bilo reći ću: „Nije bilo publike! Pet godina sam se pripremala i nije bilo publike!“ (ha, ha, ha), uz smijeh dodaje Snježana koja je čvrsto odlučila da ovo bude njezin posljednji olimpijski nastup.
- To je to. Ovo su moje zadnje igre. Bilo je dosta. Jedino zbog čega mi je žao je to što će do idućih Igara biti tri godine. Osjećam da je vrijeme da kažem hvala i doviđenja. Punih 28 godina sam u tome, neka se sada druga djeca igraju, zaključit će Snježana Pejčić.
