Bio je 9. kolovoz 2008. godine, prvi dan Olimpijskih igara u Pekingu.
Iz Pekinga sam izvještavao kao novinar Novog lista, zajedno s kolegom Ivanom Volarićem.
Uoči Igara podijelili smo sportove, mene je zapalo streljaštvo.
Sjećam se, bilo je rano ujutro, prvi dan, prvi dolazak u press centar, nemaš pojma gdje si, tek moraš pohvatati sve konce, ali negdje u glavi znaš da tog prvog dana nastupa Riječanka Snježana Pejčić.
Kada sam ujutro došao u press centar, ovo ne izmišljam, sam sebi rekao sam:
- Ajde, baci prvo oko na rezultate tog streljaštva!, a pritom sam mislio da će vjerojatno ta Snježana biti četrdesetipeta, šesta.
Kad ono, šok!
Snježana Pejčić s trećim rezultatom ušla je u finale.
Naravno da nisam to finale propustio, zavladala je panika dok sam traži autobus koji vozi na streljanu, zamisli koja bi to sramota bila da je novinar Novog lista zakasnio na nastup riječke sportašice u finalu Olimpijskih igara, pa panika zbog toga što o streljaštvu nemaš apsolutno nikakvog pojma, pa panika jer i ne znaš kako uživo izgleda Snježana Pejčić...
Moj prvi susret sa Snježanom Pejčić nekako se baš lijepo uklapa u tu priču: prvi dan u Pekingu, prvo natjecanje u streljaštvu, prva hrvatska medalja na Olimpijskim igrama u Pekingu, prva uopće ženska medalja ikad osvojena na ljetnim Igrama...
Snježana je u Pekingu postala prva Riječanka s olimpijskom medaljom, prva sportašica uopće u Pekingu koja je dobila olimpijsku medalju...
- Nisi znao niti kako izgledam, a Marko (Marko Babić op.a.) je napravio jedan razgovor sa mnom uoči Pekinga. Sve sam ti omogućila (ha, ha, ha), našalit će se Snježana Pejčić 13 godina kasnije, odnosno dva dana nakon što je na svom Facebook profilu ostavila poruku sljedećeg sadržaja:
- Posljednje natjecanje. Posljednji hitac ispaljen. Posljednji stresan meč. Posljednje bolno klečanje“ garniranu s nekoliko fotografija sa Svjetskog kupa u Wroclawu.
Snježana Pejčić u Wroclawu je završila svoju streljačku karijeru, sudbina se baš nekako grubo poigrala pa se njezino posljednje natjecanje poklopilo sa smrću njezina dugogodišnjeg trenera Sene Čuste.
- Zajedno smo otišli, Seno i ja. Je li prerano ili prekasno? Kažu da je najteže tempirati odlazak kod sportaša i političara. Svi bismo mi otišli drugi dan nakon što osvojimo zadnju medalju, samo je problem u tome što ti nitko ne kaže koja ti je zadnja medalja. Otišla sam kada sam vidjela da mi se više neda, da to nije isti žar. Prvenstveno za treningom. A nema smisla da treniram preko one stvari pa idemo samo nešto napraviti na natjecanje. To tako ne funkcionira. Osjetila sam da je to - to! Da je vrijeme i ja sam u redu s tim. Na kraju, mislim da je to najbitnije.
Najvažnije je da čovjek to sam sa sobom posloži u glavi.
- Tako je. Natruhe razmišljanja o tome bile su nakon Rija, a godinu dana kasnije ozbiljno sam o tome počela razmišljati. Znala sam da mi je Tokio posljednje natjecanje, a realno nije mi bilo smisla produžiti još godinu. Mnogi mi ljudi kažu da sam mogla produžiti još malo do Pariza, jer to je samo tri godine. Nema samo, u tri godine kod sportaša je puno, posebno u mojim godinama, nema veze što mi nismo nekakav zahtjevniji sport, nema šanse. Sve me boli. Ovo je OK, ovo je ono što sam htjela.
Snježana Pejčić spada u onu kategoriju sportaša koji nemaju razloga biti nezadovoljni svojom karijerom kada je sagledaju u cjelini, možda je u nekim segmentima bilo razočarenja, ali u cjelini to je karijera za – anale.
- Ne želim se previše hvaliti, ali nemam što previše reći o svojoj karijeri. Srećom, ne spadam u kategoriju onih sportaša kojima nedostaje samo olimpijska medalja. Zanimljivo, nedostaje mi medalja s Europskih igara. Ali ako je to najveći problem, onda nema problema (ha, ha, ha). Da, u redu sam s tim. Dobro, nemam svjetsko zlato, ali ne bih rekla da mi to fali. No, krivo mi je što nemam europsko zlato u malom kalibru, to mi je žao. Mislim da sam tu medalju nekako zaslužila. No, sport me je naučio da ne ide sve po zaslugama i da nemaju sve karijere filmski završetak. Apsolutno, kada u globalu sagledam svoju karijeru ne žalim ni za čim. Da mogu nešto promijeniti, ništa ne bih mijenjala. Sve je onako kako je trebalo biti.
Posljednja Facebook objava Snježane Pejčić izmamila je podosta komentara, među njima se naročito ističu komentari iz streljačke obitelji, legendarni slovenski olimpijac Rajmond Debevc čak je i stavio fotografiju s Tienanmena, odnosno Trga nebeskog mira u Pekingu, na kojoj su on, Snježana i Seno Čusto...
- Apsolutno puno mi znače ti komentari. Neki više, neki manje, ali svi ti ljudi su bili moja obitelj posljednjih 30 godina. To puno znači. A naročito komentari onih od kojih to možda ne očekuješ. U Poljskoj sam otpucala posljednji meč, dobro sam se držala nakog toga, i onda mi je došla Njemica i krenula mi je govoriti koliko me cijeni, kolika sam legenda, koliko joj je značilo svaki put kada bi mene pobijedila i naravno da suze krenu. Dolazilo mi je to u refulima. Mi smo obitelj. Neću reći da je ovo normalno, ali ja bih to napravila i za njih. Mi možemo biti rivali na liniji, radiš sve da pobijediš drugoga, ali kada se ugase kamere i kada se sve završi mi smo svi zajedno.
Snježana Pejčić ima plan za budućnost.
- Znat ću sigurno kroz nekakvih mjesec dana kakav je plan, imam dvije ili tri varijante, a čekam da vidim kako će se koja rasplesti.
Pitanje koje se samo po sebi nameće je postoji li ikakva mogućnost da Snježana Pejčić ostane vezana uz riječko streljaštvo.
- Na žalost, ne postoji nikakva šansa da ostanem u riječkom streljaštvu. Prvenstveno zato što Rijeka nema plaćenog trenera u streljaštvu. Nisam se bavila sportom u kojem sam mogla zaraditi novac da bih sada do kraja života mogla pro bono raditi i pomagati. Netko mora platiti račune. Na žalost, u bilo kojoj kombinaciji Rijeka otpada.
Možda se nakon ovih Snježaninih riječi netko zamisli.
- Ako nisu do sada, mislim da jedna Snježana Pejčić neće baš previše značiti. Stavi na stranu mene! Ja ću se snaći! Meni je krivo, jer streljaštvo u Rijeci sustavno propada. Ako pogledamo u zadnjih deset, petnaest godina tko je proglašavan najboljim sportašem, odnosno sportašicom, moje ime se najčeće spominje. Ako dopustiš da takav jedan sport zamre, netko bi se trebao zapitati zašto je to tako. Naravno, nismo mi profitabilni, ali ne ulagati u nešto za što postoji volja, želja, trud i rad mi je krivo. Nisam ja jedina u mom klubu, a nije niti moj klub jedini u Rijeci i okolici. Šteta!
Za kraj, pitanje koje je neizbježno, Seno i Snježana.
- Što ja točno o njemu mogu reći osim da ja ne bih bila to što jesam da nije bilo Sene Čuste. Od kada sam ja došla u Lokomotivu na svom početku koji nije bio lagan, do kraja. Ja nisam sportaš s kojim je bilo lako raditi, ali on je sve to stoički odtrpio. Bez njega ne bismo ovakav razgovor nikada vodili, to je sigurno. Seno Čusto nikad se nije gurao u prvi plan, uvijek je nekako stajao po strani, pušio i gledao. Bilo je njemu mjesto svugdje, ali on se naprosto nikad nije želio gurati. Da se razumijemo, mi smo se i posvađali, imali smo mi i sukoba, ali to je trajalo jedan dan. Ispuhali bismo se i krenuli dalje. Imali smo krasan odnos, zaključit će Snježana Pejčić.
Rijeka je tako u studenom 2021. godine ostala siromašnija za još jednu vrhunsku sportašicu, Snježanino mjesto bit će teško nadomjestiti, kao što će biti teško nadomjestiti i prazninu koja je ostala preranim odlaskom njezinog trenera Sene Čuste.
Budući da riječki sport nisu samo nogomet, rukomet, odbojka, košarka netko bi se zbog toga trebao zamisliti.
Riječkom sportu i dalje treba Snježana Pejčić!
