U nedjelju ujutro u Rijeci je, na pragu 69. rođendana, preminuo Orlando Rivetti.
S Orlandom Rivettijem sam povezan nekim čudnim, reklo bi se, sudbinskim vezama.
Nema tome dugo da se navršilo točno 48 godina od kada me je Orlando prvi put spomenuo.
Na zadnjoj stranici Novog lista izašla je vijest da je doktor Aldo Sirotich za rođenje sina Kristiana po gradu častio tonikom.
Jebiga, Orlando je naletio na mog oca koji je tri dana bančio i ostao bez prebijenog dinara, odnosno, koji je u džepu imao novaca još taman toliko da Orlanda počasti jednim tonikom.
Budući da Orlando nikad nije pio tonik stari je – dobio što je zaslužio.
Moj se dobri Aldo na tu zajebanciju nije ljutio.
Kako bi i mogao.
Orlanda je jako dobro poznavao s Brajde, pa ga je 1968. godine, tada još kao gimnazijaca, doveo u La Voce del Popolo.
Točno dvadesetipet godina kasnije Orlando je doveo mene u Novi list.
Trebao sam tu i tamo povremeno napraviti neku tablicu, možda otići na neku utakmicu, zaraditi nekakav džeparac u ona krizna i teškom neimaštinom prožeta vremena ratnih devedesetih.
Orlando je novinarstvo učio od velikana kao što je Ettore Mazzieri, ja sam pokušao učiti od Orlanda.
O novinarstvu nisam imao pojma, ali on je bio strpljiv.
Mogao mi se sto puta zahvaliti, ali nije to učinio.
Čekao je.
Nadjenuo mi je nadimak Alija, po udarniku Aliji Sirotanoviću, pa kad su rokovi stiskali, a ja još razmišljao kako sročiti tekst, samo bi zagrmio iz druge sobe:
- Alija, jesu li počeli trudovi?
Još uvijek mi to odzvanja u ušima.
Orlando mi je prvo bio šef, autoritet kojemu sam se obraćao sa strahopoštovanjem, pa mi je postao kolega, pa suradnik koji nikad nije iznevjerio i na kraju – prijatelj.
Veliki prijatelj.
Onaj kakvih čovjek ne može previše steći za života.
I zato su njihovi odlasci bolni, nenadoknadivi.
Slobodno to mogu reći, Orlanda sam doživljavao kao drugog oca.
O Orlandu novinaru sve je napisano, o Orlandu prijatelju gotovo niti slova.
A Orlando je bio čovjek s kojim sam mogao dijeliti život i uživati u istim stvarima, koji me nikad nije ostavio na cjedilu, koji je uz mene proživljavao sreću i nesreću, radost i tugu, koji mi je na svaki mogući način pokušavao pomoći, koji je znao sve moje tajne.
Pa i malo više od toga.
Orlando je zvao doktora Kolića i zamolio ga da primi Lauru, Orlandu sam prvom javio kada sam saznao Laurinu dijagnozu.
I ako ne bih ja nazvao njega, nazvao bi on mene.
Kao što je zvao u četvrtak:
- Alija, šta se ti ne javljaš? Jesi još sa sinom u Vukovaru? Uživaj sine, čujemo se kad se vratiš!
Nismo se čuli.
Nisam nazvao u nedjelju kada sam se ustao.
I bolje da nisam.
U istoj sam godini ostao bez Alda i Orlanda.
S obojicom je u nepovrat otišao veliki dio života, od sad ću ih tražiti po sjećanjima.
Aldo je bio samo moj, Orlando nije.
Ma koliko ga ja svojatao.
Orlando je bio legenda, a legende pripadaju svima.
Obitelji, prijateljima, poznanicima, kolegama...
Čitateljima.
Gledateljima.
Orlando je sve to imao.
I svi smo mi imali Orlanda.
Svatko na svoj način.
I ne mogu prihvatiti da je ovo oproštaj.
Samo rastanak.
I zato Šefe, vidimo se.
Znam da nikad više niti u jednom tekstu neću pronaći pingvine u pješčanoj oluji, znam da niti jedna ekipa neće imati obranu smješniju od Mister Beana, a stijene Kantride ionako odavno ne plaču zbog nogometa Rijeke.
Znam da Vas sada čekaju Mosor, Sova, Čop, Beli..., možda konačno napravite i onaj razgovor s Draženom dogovoren za drugi dan u frankfurtskoj zračnoj luci.
Pozdravite mi i Alda kad ga sretnete.
Šefe, vidimo se.
Jednom opet na kavici!
