Verona je opet postala prvoligaš nakon što je u završnici doigravanja drugoligaša bila uspješnija od Cittadelle (0:2, 3:0).
Međutim, u Veroni nemaju velikoga razloga za slavlje budući da budućnost kluba umnogome ovisi o sudskoj odluci, nad sudbinom Verone lebdi duh Gabrielea Volpija.
U studenom prošle godine sudovi u Genovi i Luxemburgu potvrdili su sumnje talijanske financijske policije (Calcio Finanza) da je Volpi prikriveni vlasnik Verone.
Sudovi su naložili vlasniku Verone Mauriziju Settiju da bivšem vlasniku Rijeke vrati 19 mil. eura!
Setti je najavio tužbe protiv svih medijskih kuća koje su objavile da je Volpi stvarni vlasnik Verone i podnio žalbu na odluku da mora Volpiju vratiti 19 mil. eura.
Verona se na kraju sezone vratila u Seriju A, a Setti će prema svemu sudeći ipak morati vratiti Volpiju 19 mil. eura.
Ako sud odbije Settijevu žalbu, vlasnička struktura Verone postaje veći problem od duga.
Dug prema Vopliju može ostati samo Settijev problem ako vlasnička struktura Verone ne postane problem talijanskog pravosuđa.
Formalni vlasnik Verone je Settijeva tvrtka HV7 Carpi koja se zadužila kod luksemburške tvrtke Falco Investments, koja je pak potrebna sredstva u iznosu od 20 mil. dolara dobila od tada nepoznatog investitora.
SportCom je šematski prikaz vlasničke strukture 2017. godine objavio OVDJE
Budući da ista pravna osoba prema talijanskom zakonu ne smije istodobno biti vlasnik dvaju klubova, prema šematskom prikazu ispada da je Volpi prekršio zakon budući da je istodobno bio (su)vlasnik Spezije i Verone.
To što je Volpi istodobno bio vlasnik HNK-a Rijeka nije bilo protuzakonito iako su Rijeka i Spezia igrače razmjenjivali kao da slažu puzzle dok je Damir Mišković istobodno vodio oba kluba.
Volpijev duh ne lebdi samo nad Veronom nego i nad Rijekom iako njegova potraživanja prema Mauriziju Settiju i Damiru Miškoviću nemaju nikakve veze.
Volpi će neizravno kontrolirati vlasnički paket Damira Miškovića sve dok vlasnik Rijeke u cijelosti ne vrati 20 mi. eura koliko je Social Sport investirao u kamp na Rujevici.
Vrhunski kamp na Rujevici stjecajem okolnosti postao je hibridni stadion, koji ni na skicama u projektnom uredu nije zadovoljavao nužne potrebe modernog stadiona.
Budući da nikada nije objavio koliko je platio Volpiju da bi postao vlasnik HNK-a Rijeka, Mišković je klub izvjesno dobio kao otpreminu, ali novac potrošen za izgradnju kampa na Rujevici mora vraćati u godišnjim ratama što opterećuje eventualne pregovore o prodaji kluba.
HNK Rijeka ima tržišnu cijenu koju nije teško približno izračunati bez "dubinskog snimanja", neslužbeno Mišković traži negdje između 8 i 10 mil. eura za većinski vlasnički paket.
Problem je što Mišković ne prodaje samo klub nego i klupski kamp u Volpijevu (su)vlasništvu, eventualni kupac trebao bi preuzeti Miškovićev dug od od cca 17 mil. eura.
Održavanje Rujevice i godišnja rata Miškovića godišnje stoji oko 2 mil. eura što je ekvivalent godišnjem proračunu Intera iz Zaprešića.
Samo ta stavka ukazuje kakve sve financijske čarolije mora izvoditi Mišković da bi zatvorio godišnji proračun HNK-a Rijeka u izrazito nesklonom hrvatskom okruženju.
Kupovina Rujevice u ovom trenutku može se isplatiti jedino Kinezima kojima prozaične investicije poput gradnje stadiona na Kantridi služe da bi lakše ostvarili strateške ciljeve vrijedne milijarde eura.
