Matjaž Kek se nakon utakmice u Velikoj Gorici oprostio sa suradnicima, igračima i pripadnicima Armade, ostavku je bio spreman podnijeti ostavku prije nego što je počela utakmica u Velikoj Gorici.
Kao i svakom treneru, Keku su na kraju presudili rezultati.
Ne toliko negativni koliko beznadežni.
Previše je Kek iskusan trener da ne bi razlikovao loše rezultate od loše karme, svaki trener postaje nemoćan kada se potroše unutrašnji mehanizmi u momčadi.
Iako su u zadnjim utakmicama izloženi uvredama s tribina, nisu igrači Rijeke tako loši kao što trenutačno loše igraju.
Istim igračima isti su navijači u prvim kolima vikali: Šampioni!
O Keku će se idućih dana, tjedana i godinama pisati traktati, slovenski stručnjak zaslužio je posebno mjesto u povijesti riječkog sporta i u srcima navijača Rijeke.
Što se budućnosti tiče, Rijeka više ne ovisi o Keku koji proteklih pet godina nije bio samo trener.
Kek je osvojio povijesnu titulu prvaka tako što je uspostavio svoj sustav vrijednosti, koji je donedavno dobro funkcionirao samo do razine njegova profesionalnog interesa.
Kada se sustav počeo urušavati, Kek je na kraju ostao sam sa svojom slavom i problemima u momčadi koje nije mogao riješiti ni jedan trener na svijetu.
Da bi se sačuvao trener, nešto je stubokom u momčadi trebalo promijeniti odmah nakon ispadanja iz Europske lige.
U suprotnom, tada je trebalo promijeniti trenera da bi se sačuvala momčad.
Ovako je nakon poraza od Sarpsborga počela agonija izvjesnog kraja.
Vrijeme će brzo pokazati hoće li Miškoviću biti dovoljno samo dovesti novog trenera ili Kekovim odlaskom počinje razdoblje temeljitog preustroja na svim razinama klupske struke.
U ovom trenutku jedino se momčad ne može promijeniti.
