Posljednji đir Miše Cvijanovića u dugačkoj pogreboj povorci ispratilo je na groblju Kozala mnoštvo pokislih prijatelja.
Kiša je brisala tragove kolone nijemih svjedoka da smo svi samo obični smrtnici:
- Bio si umjetnik pisane riječi, esejist i kolumnist, temeljit i pedantan, a opet vječni zanesenjak i i radoznali dječarac. A uz nas, tvoju djecu i unuke, odgajao si i odgojio generacije novinara kao profesor i mentor, ali u prvom redu kao prijatelj i drugi roditelj. I zato ne brini, srest ćemo se u sjećanjima i dragim spominjanjima. Điravat i ćakulat, smijat se i plakat. Boli i boljet će što te nema, ali ne smijemo i nećemo posustati. Koračat ćemo tvojim putem gordo, uzdignute glave ponosni što smo te imali, rekao je nad očevim grobom mlađi sin Marko kojemu je Mišo ostavio u naslijeđe svoje životno poslanje.
Odanicima njegova djela Mišo će ostati u sjećanju kao novinar kakvih više nema ni u tragovima.
Bez prestanka je kišilo nad Rijekom toga dana, ponavljali smo cinično svaki put kada bismo se mimoišli kraj poplavljenog igrališta pod stijenama Kantride.
Kojega bi to drugog novinara toliko radovalo citirati francuskog pjesnika kraj jednog blatnjavog nogometnog igrališta za kišovitih dana poput ovoga?!
Bez prestanka kiši nad Rijekom kao što je kišilo onda, ali to više nije isto!
Kraj citata!
Fotogalerija Andrej Turina
