Ivo Ištuk je, sasvim neočekivano, stigao na prag senzacionalnog otkrića. Trener Rijeke je, naime, konstatirao „teško ćemo dovesti kvalitetnog igrača s novcem kojeg imamo na raspolaganju.“ Prevedeno – nitko neće na Kantridu za „kikiriki“. Frapantan je Ištukov istančani osjećaj za „otkrivanje nepoznatog“. Jedino je pitanje je li čovjek uopće znao kamo dolazi i koliko novaca Rijeka ima na raspolaganju. Ne samo za pojačanja, nego uopće…
Cinizmu usprkos, to je tako kad nemate – gazdu. I kad usput na tržištu poslujete poput brokera koji ne zna osnove ekonomije i financija. Rijeka i tržište? Budimo ozbiljni, posljednji puta kada su „pogodili“ i to sasvim slučajno, bilo je u vrijeme kada su dovedeni „starci“ poput Ercega i(li) Vugrineca. A tada se, što god netko mislio o njemu, za sve na Kantridi pitalo Roberta Ježića. I kad je on rekao „da“, onda je bilo „da“. Točka. Na stranu sve njegove mane.
Ili, recimo, Zdravko Mamić. Pustimo sad njegove medijske eskapade i trenutke „ludila“. On je „osoba A“, koja u Dinamu odlučuje o svim presudnim stvarima. Pritom ne mislimo samo na dovođenje „zvijezda“. Znate li kako je doveden Mateo Kovačić, mladić kojem svi predviđaju briljantnu karijeru, nogometnu i financijsku? Mamić je dao nalog svojim „skautima“ neka ispitaju „koliko mali traži“. Mali je tražio „cifru sa šest znamenki u eurima“ i posao za roditelje u Zagrebu. Uz smještaj. I mali je potpisao za Dinamo. I na malome će Dinamo zaraditi, to uopće nije sporno…
Možete li zamisliti da se tako nešto „zalomi“ Rijeci? Naravno da ne, jer na Kantridi se ne zna tko bi to mogao reći „dajte malom novce, roditeljima posao i smještaj i brzo donesite ugovor“. Prije takve odluke vjerojatno bi trebalo odraditi sate telefonskih konzultacija, a ni sjednica kolegija gradonačelnika ne bi bila višak. Zato bi se Rijeka na „mercatu“, kad im već ne ide s igračima, trebala okrenuti traženju – gazde. Koji ponešto zna o nogometu i tržištu.
